Moje prološko vjenčanje: udala se Kongoanka za Imoćanina…

Mali zaselak Maršići u Prološcu Gornjem kod Imotskoga. Petnaestak kuća, čist zrak, dobra i zdrava hrana, netaknuta priroda. I crkva svetog Josipa Radnika. Posvećena upravo zbog vrijednih i radišnih ljudi, razasutih diljem svijeta. A u crkvi – vjenčanje. No, vjenčanje, bijaše posebno u dugoj povijesti zaseoka. I ne samo Maršića, već i cijelog Gornjeg Prološca.

Mladenci u staroj kočiji upregnutoj vranim konjem, na kočiji kumovi, hrvatska trobojnica, ali i zastava – Demokratske Republike Kongo, države u samom srcu Afrike, tisućama kilometara udaljene od živopisnih Maršića!

Mladoženja Ilija Maršić (51), njihov sumještanin, koji već punih dvadeset godina svoj kruh zarađuje u Njemačkoj, a mlada iz Konga, iz četrnaest milijunskoga glavnoga grada Kinshase.

Ime joj Helen (38). Ilija u svečanom odijelu, naočit, uvijek nasmiješen, brdo od čovjeka, a mlada izrazito tamne puti u bijeloj haljini. Brate, stani pa gledaj – dva zaljubljena goluba! Na svečanoj večeri okupilo se sve živo iz zaseoka, pjevalo se i veselilo, dijelile se želje kapom i šakom da Ilija i njegova ljubljena Helen budu sretni, da imaju veliko potomstvo. Ma, prava bajka od vjenčanja.

A mi dan kasnije put pod noge, pa u Maršiće i ravno pred kućni prag Ilije i Helen sa željom doznati kako se Proložanin odlučio da mu životna suputnica bude iz srca Afrike. Ruku na srce, ne žene se često Maršići Afrikankama, a, koliko smo provjerili, to je i prva nevjesta iz Konga u Imotskoj krajini. Ima ih iz Filipina, Argentine, Burkine Fasa, Bugarske, Italije, Njemačke, da ne nabrajamo iz svakog kutka svijeta, ali iz Konga je Helen ipak prva.
– Ništa neobično – širokog osmijeha dočekao nas je Ilija ispred svoje kuće, dok se Helen zabavljala s djecom Ilijine sestre Bose.

– Ja radim kao zdravstveni djelatnik, Helen radi u jednoj klinici za rehabilitaciju. Upoznali se, riječ po riječ, osmijeh po osmijeh i vidim da je pravo čeljade. Boja njezine puti, baš kao i njoj moja uopće nas nije zanimala. Planula je ljubav, hodali smo nekoliko godina, vjenčali se nedavno u Njemačkoj ono službeno, ali u petak bijaše ono pravo u mojoj crkvi svetoga Josipa Radnika.To je moja želja bila i evo ostvarila se – veli Ilija.

– A Helen su u Maršićima dočekali kao svoju. U Njemačkoj kao multinacionalnoj državi ništa čudno, ali u nas, posebno kod starijih, to se gleda širom otvorenih očiju i usta. No, kada je Helen stigla svi, ama baš cijeli zaselak, bio je toliko razdragan da je i mene totalno iznenadilo.

Ljubili su je, grlili, pitali sto stvari, ja prevodio na njemački, moja sumještanka prof. Mara Pezo na francuski jezik, jer Helen izvrsno govori oba jezika. Darivali je, ugađaju joj ovih dana da je i meni neugodno. Evo danas dan nakon vjenčanja poveli su je da vade kapulu tu s obližnjeg vrta… Ona sva sretna, ništa joj jasno nije. Koliko imam ovdje mira, osmijeha na licima, ne može vjerovati. Pa došla je iz Kinshase, tamo ima 14 milijuna ljudi, ko tri u pol Hrvatske – kazuje nam Ilija.

A kada smo pokušali s Helenom popričati, Ilija je zagrli i s njom na tečnom hrvatskom započe pjevati: – Kad si bila mala Mare, kad si bila mala Mare, vo- li- la si more, a sad si naresla Mare, sad si naresla Mare, pa vo-liš Maršiće…
Okupio se na trenutak cijeli zaselak. Upravo su žene rodom iz Maršića imale svoje jubilarno deseto druženje pod nazivom “Maršuše 2016.”

Ovoga puta druženje je bilo zaista predivno jer im se pridružila još jedna Maršuša – Helen iz Konga. Poljupcima kraja nema, Helen i ne zna tko je ljubi i grli, primili je Maršići u jednom dahu kao svoju. Posebno je ljubi najstarija Maršuša Danica, rođena 1938. godine.

– Još par dana pa idemo u Njemačku, moramo raditi, još malo, pa onda nazad u Maršiće. Sve mi se čini za stalno, jer je Helen jednostavno zaslijepljena mojim malim zaseokom. A onda gradnja obitelji. Samo da Bog i Sveti Josip dadu zdravlje – veli Ilija.