Hrabrost je vrlina, posebno ako se iskaže u pravom trenutku, a Đenan Mahić bio je hrabar najstrašnijeg dana svog života. Mahić je za hrabrost iskazanu 22. listopada 2015., dok je bio direktor osnovne škole u švedskom Trollhattanu, odlikovan medaljom za hrabrost.

Tog dana je pomahnitali 21-godišnjak Anton Lundin Pettersson naoružan mačem i odjeven kao Darth Vader krenuo u svoj smrtonosni pohod hodnicima Mahićeve škole ubijajući sve pred sobom. Zahvaljujući prisebnosti i požrtvovanosti ovog Mostarca krvavi epilog zaustavio se na brojci tri.

“Dok su drugi zvali policiju, ja sam razmišljao samo o djeci i kolegama, trčao sam hodnicima upozoravajući na opasnost koja prijeti svima nama. Zaključavao sam djecu i nastavnike u dijelove škole do kojih napadač nije mogao doći, govorio da ne izlaze nigdje. Bio sam priseban u vrijeme velike panike i kaosa, tih osam minuta dok policija nije došla”, prisjetio se Đenan za klix.ba dana koji je obilježio njegov život.

Trollhattan je grad u Švedskoj s brojnom migrantskom populacijom, a dvojica ubijenih bili su porijeklom iz Iraka i Somalije. Napadač je u školu ušao maskiran, a mnogi su vjerovali da je povod nadolazeća Noć vještica. Između stravičnih ubojstava Petterson je znao stati i fotografirati se s djecom koja nisu shvaćala šta se događa.

“Kad je sve prošlo najteže je bilo nastaviti raditi, prebroditi s kolegama, djecom i njihovim roditeljima strah koji je od šoka nastupao tek kasnije. Nisam uzeo niti jedan slobodan dan, krenuo sam raditi i nanovo uzdizati tu školu u koju su većinom išli stranci”, priča Đenan nakon četiri godine živo i jasno kao da se to dogodilo jučer.

Zločin Antona Lundina Petterssona za motiv je imao rasizam, a označen je kao zločin iz mržnje. Na drugoj strani ovog krvavog pira bio je jedan Mostarac, ali i godinama poslije dok se švedsko društvo suočavalo s posljedicama jednog od najtežih dana u svojoj povijesti.

“Gledao sam djecu u smrtnom hropcu, napadača koji s mačem hoda kat ispod mene, krvave hodnike i svoju školu kao mjesto najstrašnijeg zločina. Trebalo je to sve proći i raditi s ljudima na oporavku, fizičkom i psihičkom. Nakon toga sam prvi put vidio neku školu u Švedskoj zaključanu i sa stražarima, a uvijek su sve otvorene, što simbolizira otvorenost društva”, kazao je.

U svom rodnom gradu završava godišnji odmor, sređuje novi prostor za život, prisjeća se srednje škole prije nesretnog rata i metal bendova koje je osnivao u obje svoje domovine. U najtiražnijim švedskim novinama objavljuje društveno angažirane kolumne, sa suprugom i obitelji ima imanje s malom ergelom konja, u svemu je ostvaren i sretan. Đenan je bio velik kad je to bilo najpotrebnije.