Radio Kameleon u Tuzli u redakcijskom je mailu dobio dopis studenta Mašinskog fakulteta Sveučilišta u Tuzli, koji je isti napustio tek jedan ispit do diplome. Prokazao je fakultet i način na koji funkcionira te rekao kako unatoč tek jednom koraku do diplome, neće više sudjelovati u tome svemu.

Otvorenim pismom obratio se Znanstveno nastavnom vijeću fakulteta u Tuzli. Njegovo pismo prenosimo u cijelosti.

“Za sve one koji me ne poznaju, ja sam Nežad Ribić, imam 24 godine i bivši sam student Strojarskog fakulteta u Tuzli. Ovim dopisom želim obznaniti svima zašto sam napustio fakultet s 54 ocjene u indeksu, bez i jedne obnovljene godine, tj. trebao mi je još samo jedan ispit da završim fakultet. Nije problem bio samo u tom jednom ispitu već su se problemi nagomilavali kroz sve četiri godine studiranja, i taj posljednji problem je bio samo jedna kap koja je prelila jedno bure, a ne čašu.

Sve mu se zgadilo

Toliko mi se zgadila ta ustanova i ova država cijela, da sam jednostavno bio prisiljen na ovaj potez napuštanja i da mi je jedina želja postala da odem iz ove lijepe, uništene države. Odgojen sam tako da su mi poštenje, vjera i čist obraz na prvom mjestu. Ne bojim se istine, ne bojim se govoriti istinu, kao što se nisam bojao iznijeti surovu istinu, koju svi znaju a koju svi prešućuju, dekanu i pojedinim profesorima. Navesti ću vam direktno neke probleme generalno svih studenata, kao i događanja koja su osobno mene zadesila samo u apsolventskom stažiranju i poslu:

1. Da li vam je normalno, da mukotrpno cirka 7 mjeseci polažete ispit i na kraju vam profesor kaže kako je danas odlučio da vas “PUSTI”, dok ostali naravno nisu položili. Namjerno ili ne namjerno to čovjeka povrijedi kada zna koliko je truda uložio da bi dobio ni manje ni više šest, i na sve to još i poklonjenu šesticu. Na nekim predmetima se ne zna za drugu ocjenu, čak si sretan kad je upišeš, kao da si deset upisao. Na stranu visina ocjene, ali da profesor ne može prelomiti preko jezika, da kaže, da ste zasluženo položili, pa to je sramota. Pojedini ljudi jednostavno uživaju u dokazivanju kako nešto, nitko osim njih ne zna.

Postoji neki “univerzalni” sistem

2. Zatim drugi slučaj. Da li je normalno da morate dva i više puta položiti jedan predmet, da bi jednom ocjenu upisali. Položite pa vas profesor vrati za sedam dana, a vi dođete za sedam dana, kad ono profesor otišao u toplice, pa zatim čekate još sedam dana, pa kad i to dočekate, odjednom se izgube vaši radovi. I tako više puta radite pismeno i položite više puta a ocjene ni na vidiku. Sve vrijeme uz mene, bio je kolega Pandur Almedin, koji je također napustio fakultet, i koji nije ni dočekao da upiše nekoliko ocjena, a više puta je položio, upravo zbog navedenog problema.

3. Treći slučaj se nadovezuje na drugi. Zbog drugog slučaja smo se žalili u studentsku službu i već tada razmišljali o napuštanju fakulteta. Saznao je za to i profesor, pa nas je pitao, da li blefiramo ili zaista želimo napustiti fakultet. I tada eto ja upisah ni manje ni više šest, i pri izlasku iz kancelarije profesor me zovnu i reče: “Kolega, znali ste za dosta veću ocjenu ali sam vam namjerno upisao ŠEST”. Na to sam se samo zahvalio i izašao. I naravno sa mnom je bio tu i kolega Pandur, koji ni tada nije upisao ocjenu, i poslije toga je išao još jednom ponovo pismeno raditi. I tako u nedogled, iz dva predmeta kod tog profesora. Taj sistem nije niti Bolonja niti je stari sistem, to je jednostavno nekakav univerzalni sistem. Nekome se upiše ocjena odmah i to visoka dok nekima se postavi jedno pitanje, nekima više pitanja, a nekima se i ne postavi pitanje ali ga profesor sruši, iako je na rezultatima položio. Čak nekih ne bude ni na rezultatima pa odu do profesora i upišu ocjenu. Zatim na tim predmetima ima redoslijed polaganja, tako da možete napraviti kako god ali nećete položit dok ne dođe red na vas. Ipak vjerujte mi da ima studenata koji su puno gorih iskustava imali na ovim predmetima. Što se tiče asistenta, na tim predmetima, nema se šta reći. To je jedan veliki čovjek. I na kraju, neka znaju svi profesori koji misle da im je fakultet očevina, da zbog njihovog sistema nemamo nikakvo znanje, da i kad položimo, na kraju ne znamo ni kako smo položili od svih tih tortura. I nitko mi ne može reći da neću učiti, tome svjedoče moje 54 ocjene u indeksu. Ima puno predmeta koji su teži za naučiti i obilniji, ali sjednete, naučite i pošteno položite. To su oni, koji vam ne gledaju u ime niti prezime, koji vam pruže znanje, a zatim s pravom ga i traže. To su oni koji vam obezbijede svu potrebnu literaturu da bi naučili.

4. Da li vam je normalno da za cirka pola godine a možda i više, niti jedan jedini student ne položi pismeni dio jednog ispita. Ako uzmemo u obzir da imamo i usmeni dio ispita, na koji morate izaći minimalno tri puta, zbog nakupljanja staža, to je van svake pameti. Da li je normalno da godišnje upišu ocjenu tek dva ili tri studenta, još ako uzmemo u obzir da su tu studenti 3., 4. godine i plus apsolventi, imartikulanti itd., to je šokantno. Da li je normalno da postane ne pisano pravilo da vam je posljednja prepreka, ispit sa 3. godine, da bi dobili diplomu, pored svih stručnih i bitnijih predmeta na 4. godini koje položiš. I na kraju, bure mi je prelilo to što sam zamolio profesora da mi objasni neke nejasnoće, a on to nije htio. Zatim sam ga pitao da li ima neko da ovo zna, želim da naučim, da uzmem satove. Na to mi je kroz osmijeh odgovorio: “Takav se još nije pojavio”. Na to nisam znao kako reagirati, pa i dalje sam nastavio se žaliti profesoru jer to nitko od studenata ne zna. Nakon maratonskih dosađivanja reče mi profesor: “Možda bi nešto malo mogao znati neki student”, ne sjećam se imena studenta. Tu sam tek ostao bez teksta. Možda nešto malo. Takođe sam molio da mi profesor objasni neke stvari što ne možemo naći u literaturi. Ni tada ne dobih konkretno objašnjenje. Koliko god neko imao znanja to mu nije mjerodavno da je on dobar profesor. Šta mi imamo od tog znanja kada nam niti nakon sedam mjeseci polaganja i učenja jednog predmeta, nije jasno. I sada smo mi krivi. Mi smo krivi jer su vježbe ličile na sve ali najmanje na vježbe, ako su ikako i održavane. I ako se što napravi, to prof. smatra da je prelagano pa nekada na preskok objasni nešto, ili nam to ostavi da kod kuće, kao sami nešto pokušamo, ali od toga nikad ništa. Ljudi ne shvaćaju da je i dijetetu teško razumjeti da je 1+1=2, dok mu se ne objasni njegovim jezikom.

Nagovarali su ga da ne napušta fakultet

Sve ovo rekao sam i dekanu, kada je trebalo potpisati moju ispisnicu, i kada me pozvao dekan, da me pokuša nagovoriti da ne napuštam fakultet. I sam dekan mi nije imao šta prigovoriti, i sam je priznao da ne može biti do mene, i da se nikad nije desilo da netko s 54 ocjene uzme ispisnicu, i da su mi te 54 ocjene nepobitan argument. I tako su mi neki, više njih, nudili i da sredimo tu ocjenu, da ne idem, čak neki su mi više puta nudili to. Odbio sam, i nikad se neću kajati zbog toga. Neki će me možda razumjeti, neki će reći možda da sam lud. Gospodo ja nisam želio ništa da se sređuje niti želim poklon ocjenu, ja želim samo pravdu. Znam da bi većina njih na mom mjestu rado prihvatila da se urgira da polože, i tako bi riješili svoj problem. Ja nisam želio da se riješi samo moj problem. Ja želim da se riješi problem svih studenata. Ne želim gubiti obraz i poštenje na posljednjoj ocjeni, ne želim dobiti olakšicu, ne želim da se sve zataška i da poslije mojim kolegama i prijateljima bude sve po starom. Pa kakav bih ja bio čovjek da to uradim, izdao bih sve svoje kolege koji su me podržali, neki su i krenuli za mnom. Časno smo vas napustili i časno ću se potruditi da se ovo ne zataška, časno ću se potruditi da moj slučaj i slučaj mog kolege Pandura i ostalih, bude slučaj zbog kojeg će se napokon stati na kraj nepravdi na tom fakultetu. Oni pošteni među vama će podržati ovo što radim, u to sam siguran. Dosta smo saginjali glavu pred nekim kvazi autoritetima, koji sijeku granu na kojoj sjedite svi vi, i koji sebe izdižu iznad svih vas i misle da su nezamjenjivi. Dosta nam je i onih kod kojih su puna usta patriotizma a sve čine da i ovo malo što je ostalo unište, i da nam prave odljev mozgova iz države.

U ustanovi Strojarskog fakulteta je potreban gazda, to sam rekao i dekanu, jer svako tko je i malo jak, politički ili na neki drugi način, misli da je fakultet njegov, da za njega ne važe zakoni. Takve nema tko spustiti na zemlju. Gospodo, taj kruh što jedete shvatite da su vam ga studenti dali. Mi vas kruhom a vi nas kamenom.

Profesori sa tako niskom prolaznošću bi dobili otkaz nakon nekoliko rokova samo, na nekom od fakulteta u Europi. Imam sestru koja je završila ekonomski fakultet, drugi u svijetu po jačini, u Beču. Kod njih npr. loša prolaznost znači da profesor nije prenio znanje studentima, da nije dobar profesor. Kod nas je to suprotno, što manje ljudi položi to je bolji profesor. Tako isto pričamo o zakonima a kod nekih profesora, student nema apsolutno nikakav uvid u svoje bodove, pa tako polaže do besvijesti i onda upiše najčešće šesticu, niti zna kako, niti zašto. Kod nekih morate napraviti 100 posto ispit da bi položili. Ako od pet pitanja ne uradite jedno ili dvoje, sigurno nećete položiti. Toliko o onih 54 posto koje treba zadovoljiti da bi položili. I tako su neki od vas, izgleda, na lijepe oči položili matematiku, dok su studirali, pa im jedno pitanje od pet iznosi više od 54 posto. Pa zar niste mogli nakon tri godine nepravde pustiti nas da makar tu posljednju, 4. godinu, završimo dosljedno i pošteno. Mome kolegi Almedinu Panduru je posao u Njemačkoj propao radi vas, jer nije mogao garantirati ljudima do kada će završiti fakultet, zar to nije žalosno.

Nagrađivani student

Kao inovator sam osvojio mnoge nagrade na najprestižnijim sajmovima širom svijeta, i predstavljao sam BiH sa Asocijacijom inovatora BiH u najboljem svjetlu. Neke od njih su osvojene u Ženevi, Parizu, Sevastopolju, Skoplju, Beogradu, itd. Zatim sam izabran za najboljeg inovatora u BiH za 2012. godinu i tu nagradu mi je uručio načelnik Novog Grada Sarajeva. Zatim sam dobio nagradu i od EU u Sarajevu a uručio mi ju je gospodin Andy McGuffie. I u svemu tome nisam ni vas zaboravljao. Nisam dao intervju a da nisam naglasio da sam vaš student, ponosno sam govorio „student Strojarskog fakulteta u Tuzli“. A vi pojma nemate da ste imali uopće takvog studenta. I puno je kolega koji su ostvarivali zapažene rezultate u nekim aktivnostima a da to nikoga nije zanimalo. To sebi ozbiljna institucija ne bi smjela dozvoliti, ali opet kad razmislim, pa neće kruška ispod jabuke, pa takva nam je i država.

1.1.- Moram neke od vas prokomentirati pojedinačno, one koji su meni predavali i koji su mi ostali u sjećanju po lijepom. Prije svega želim reći da studente ne zanimaju vaši odnosi u dekanatu i da li netko nekoga voli ili ne. Ma kako vi sve ovo primili k svom srcu, to je tako. Ako želite upitajte studente, ali one prosječne, onu većinu, a ne one podobne, pa ćete vidjeti da imaju ista mišljenja kao što ću i ja to iznijeti. Studenti su najmjerodavniji sud, a naročito oni na 3. i 4. godini.

Profesori koji služe za primjer

Poštovani prof. dr. Edin Cerjaković, profesor je o kome sam svima pričao nakon prvog susreta s njim, na 3. godini. Jednostavno rečeno nisam mogao vjerovati da postoji takav profesor. To je primjer pravog profesora. Profesor kojem ne treba ništa niti dodati niti oduzeti. Kao što bi jedan naš drugi poštovani profesor rekao za njega da je on spoj Japanca i Nijemca. Mislim da bi njegova predavanja trebali neki od vas posjetiti, jer taj profesor 120 posto daje sebe da bi objasnio nešto. Pored svega, nikad nikog nije vratio iz kancelarije, ako ste došli da pitate za neku nejasnoću, čak i kad ne znate odgovor na neko pitanje, pošaljete mu e-mail i on vam nađe i pošalje odgovor. I također me još fasciniralo to što nam je nakon jednog ispita donio radove na predavanje i podijelio nam, da vidimo kako nam je pregledao. I kod tog profesora se zna gdje vam je 0,0001 bod dat ili oduzet. Pa zar može biti poštenije.

Poštovana prof. dr. Sandira Eljšan, profesorica je koju iskreno nisam simpatizirao na 2. godini, čak sam i prenio njen predmet na 3. godinu. Međutim teško je na 2. godini u svoj gužvi znati šta je uredu a šta nije uredu, to sam poslije i razumio. Kod te profesorice je sve kristalno jasno, sjednite i naučite. I jako bitno je to što vas maksimalno opskrbi literaturom, što vam i diktira čak, piše, crta, i što nikada nikome ne postavi pitanje a da to nema u svesci ili knjizi, po kojoj je profesorica radila, detaljno i kristalno objašnjeno. Nisam se žalio na njen predmet na kojem smo imali i grafički, i pismeni dio polaganja, i usmeni. Jednostavno, sjeo sam i naučio blizu 400 stranica i bez problema položio i upisao osam. Takođe na mene lijep utisak je ostavila s tim što nam je besplatno podijelila knjige, i na kraju smo joj vratili te iste knjige. Čak, ako je neko želio da ima tu knjigu, profesorica bi mu je dala na poklon, besplatno. To su činjenice gospodo, ma tko što mislio od vas.

Poštovana prof. dr. Indira Buljubašić, profesorica je koju beskrajno poštujem. To je osoba koja ima dušu i srce, i mislim da ta osoba ne zna misliti zlo. Profesorica koja ide maksimalno u korist studenta. Profesorica koja zna napraviti predavanje lijepim i interesantnim. I također profesorica koja vam podijeli svoje knjige, besplatno, i koje na kraju vratite. Sve što treba naučiti imate, i sve vam se objasni lijepo, čak se često i film neki pogleda, vezan naravno za materiju koja se obrađuje.

Poštovani prof. dr. Izet Alić, jedan je jako fin profesor, koji se trudi da nam prenese svoje znanje, sa kojim se uvijek o svemu možete dogovoriti, koji je dostupan studentu i koji nikad nije pravio probleme studentima.

Poštovani prof. dr. Alan Topčić, profesor je kojeg moram spomenuti, iako nam je predavao samo pola semestra. To je profesor za kojeg nisam čuo ružnu riječ među studentima. Profesor koji 120 posto ulaže truda da prenese znanje na studente.

Poštovani, vaš bivši kolega, prof. dr. Džemo Tufekčić, profesor je koji je ikona tog fakulteta. Nama je predavao na tek dva ili tri predmeta, ali to je bilo i više nego dovoljno da ostavi pozitivan trag na sve nas. To je profesor o kome studenti na sve strane pričaju nakon prvog predavanja kod njega. Profesor svjetskog kalibra, za kojeg bi mnogi studenti rekli da zna Bonton napamet. Jedini profesor koji nakon predavanja upita studente da li su zadovoljni sa predavanjima, da li imaju kakav prijedlog da se unaprijede predavanja. Jedini profesor koji neće skinuti sako na predavanju a da prije toga ne upita studente da li im to smeta, i da se ispriča zbog toga. Jedini profesor koji je upućen i u van studijske aktivnosti studenata, i koji čestita studentu ako je ostvario neki uspjeh u sportu, ili nekoj drugoj aktivnosti. To je profesor koji neće odmoći studentu ako mu zatraži pomoć, iako mu ne predaje, iako ga prvi put vidi, iako to nema veze sa njegovim predmetom. U to sam se osobno uvjerio na primjeru jednog mog prijatelja, kolege. Zatim, to je profesor na čijem sam predmetu dobio znanje kakvo nisam ni na jednom drugom i to na izbornom predmetu, Reverzibilni inžinjering. Tome svjedočimo nas petero studenata koji smo bili na tom predmetu. Prvi put da nešto vlastitim rukama radimo, da koristimo 3D skenere sa asistentom, da jedan čitav semestar provedemo u laboratoriji i da učimo. Drugima je poslije bilo krivo što nisu i oni izabrali taj predmet, kada su vidjeli naše reakcije. Neopisiv je osjećaj za studenta kada nešto sam svojom rukom proizvede, kada je svjestan da je nešto naučio a da to nije samo teoretski. I sada, kada se prisjetim tih trenutaka osjedam se ponosno, i ponosim se na svog profesora što mi je pružio priliku da takvo nešto lijepo naučim. Žalosno je to, ali istinito. Jednom prilikom je profesor slučajno čuo na predavanju da jedan moj kolega i ja ne možemo naći literaturu za temu iz nekog seminarskog, koji nije vezan za njegov predmet. Tada nam je dao ključeve od svoje kancelarije i rekao da slobodno uđemo u njegovu kancelariju i da pogledamo njegove knjige na polici, i ako nađemo to što nam odgovara u nekoj od knjiga da je uzmemo, i naravno da mu je vratimo nakon što završimo seminarski. To je profesor koji svakog studenta pita kada mu upiše ocjenu, da li je zadovoljan sa ocjenom, i da li je bio zadovoljan sa predavanjima. I još jedna stvar koja je generalno sve studente impresionirala a to je da profesor svako predavanje dođe prvi u učionicu i čeka nas, spreman za predavanje. Ma ko šta mislio o ovom profesoru od vas, ne može pobiti istinu i ove činjenice.

Poštovani asistenti. Što se tiče asistenata, njima se, manje više, nema šta reći, samo se nadam da će biti prema studentima isti i bolji kada postanu profesori. Jednog među njima bih spomenuo a to je poštovani asistent Midhat Osmić. On nam je držao većinu vježbi i sa njim smo imali odnos za primjer drugima. Često nas je znao i savjetovati, a i sa mnom je često na vježbama razgovarao o nepravilnostima, koje sam uvijek iznosio, i nikad nisam šutio na nepravdu. I čast mi je kada mi takav jedan čovjek, najprije, kaže da sam u pravu.

Jednostavno rješenje

Da nije ovih profesora teško da bi studenti što i vidjeli. Mnogi od njih su nas vodili, svojevoljno, u razne firme, protiv čega su bili neki od vas. Kao ne može to tako, to nije po zakonu. Znači bolje nam je da ništa ne vidimo, nego da vidimo. Kada biste se vi držati zakona tamo gdje treba, bilo bi puno bolje sve. Ni ja tada ne bih pisao ovaj dopis. Zatim, jednom prilikom nam dekan reče da sami studenti naprave spisak firmi gdje žele ići, pa da se to preda nadležnim institucijama da to odobre. To ni dan danas ne mogu shvatiti. Pa zar mi trebamo praviti spisak želja, pa gospodo mi ne pričamo o ekskurziji, niti mi znamo gdje postoji koja firma da možemo nešto vidjeti u njoj. Valjda ste vi ti koji biste trebali znati gdje treba odvesti studente. Zar je teško jedno NNV sazvati u tu svrhu, da svaki profesor iznese svoje prijedloge, jer vi poznajete mnoge firme, pa onda da se od toga vidi šta je moguće a što ne.

1.2.Gospodo, iako sam mlad, kao što bi neki među vama vjerovatno rekli „balavac“, ponudit ću vam jedno jednostavno rješenje. Neozbiljno bi bilo od mene da ovolike nepravilnosti navedem i da ne ponudim rješenje. Ne želim da povrijedim one poštene, korektne i vrijedne među vama, koje izrazito poštujem ali moram izdvojiti jednog među vama, to je poštovani profesor Edin Cerjaković. Ako želite Bolonju, ako želite ustanovu koja će biti primjer u državi i šire, ugledajte se na tog čovjeka. I ne žalite se na vladu i na državu kada vam plaću smanje, samo se sjetite da ste i vi ogledalo te iste vlade i te iste države. Dok jedni razaraju, drugi šute i tako postaju saučesnici, iako su mnogi od njih dobri ljudi. Uzdignute glave sam vas napustio, čistog obraza, svjestan da ovo nije moja sramota, već naprotiv. Ovo je gospodo vaša sramota, sramota ove lijepe, razorene države. I potrudit ću se da moj slučaj bude prekretnica u toj državnoj instituciji, koja vam ništa nije skrivila, pa da se tako prema njoj odnosite. Potrudit du se da moj slučaj ohrabri druge studente, i one poštene među vama, da ne poginju glavu pred nekim kvazi autoritetima i pred politikom. I potrudit du se da sva javnost sazna za moj slučaj, i da sva javnost sazna zašto nam mladi odlaze iz države, i zašto nam državne institucije poput vaše propadaju. A ja ću se uz Božiju pomoć snaći, na nekom drugom mjestu, pa niste vi jedini”

(N1)