Pjesma koju pamte mnoge generacije bivše Jugoslavije je ona famozna ‘Računajte na nas’. Meni je ostala u sjećanju iz filma ‘Lepa sela lepo gore’. Film, osim što je daleko najveća komedija zadnjih 20 godina, nosi i veliku antiratnu poruku. Pa čak i početak pjesme kaže: ‘Ne spominjem prošlost i bitke daleke, jer rođen sam poslije njih.’

Rat nema pobjednika

Vratio bi se na početak rata, kad su kao gljive poslije kiše nicali izbjeglički kampovi. Po Hercegovini i Dalmaciji bilo je svega i svačega. Izbjeglica ko’ u priči. Neki su se vratili, neki otišli, neki ostali. Rat prođe, nestade i kampova. Pametan čovjek zna da rat nema pobjednika, pogotovo onaj koji je u ratu izgubio obitelj, kuću, prijatelje ili suborce.

Poslije ratnih vremena Hrvatske i BiH, po svijetu je grunulo svašta nešto. Kosovo, Bliski istok, Gruzija, Ukrajina, Obala Bjelokosti, Čad… Većina ljudi ne vidi rat, osim ako im nije pred nosom. Tako je i u Siriji, gdje se nešto više priča o tome zbog ruske intervencije. Ali Europa je saznala za rat nakon što je krenula kolona izbjeglica. ‘NEMOJ SAMO MENI’ slogan je kojeg se pridržava svaka zemlja preko koje dolaze ljudi koji nemaju svoj dom. A tu u susjedstvu zapeli na vlasti ugarski kralj i misli čovjek da je sve ovo Mađarska. Amerikanci gledaju po nebu, Švabe primaju koliko mogu, Rus testira oružje, a mi ?
Gdje god se okrenem, čujem kako Čombe iz Lud, zbunjen, normalan pjeva: ‘Glasajte za nas, glasajte za nas…’

Svi na Zapad

Svi hoće na Zapad. Hrvatska, BiH, Srbija, zemlje Balkana, regije, bivše države, kako god poželite i iz kojeg perspektive i ideologije gledate, samo su zaobilazna stanica. Kad bolje pogledam, kolodvor gdje se kupuje jednosmjerna karta. Došla je i ovdje famozna Europa. Znate što su donijeli ? Zastave sa zvjezdicama. Ostalo je sve isto. Centralizacija velikih gradova, a čim odeš malo dalje jedno veliko ništa.

Čak ni ona Alekse Šantića’Ostajte ovdje’ više nije toliko upečatljiva. Poruka svega ovoga je ta,da kakve smo mi zemlje kada nas neće ni izbjeglice ? Nema rata, ima struje, vode, hrane. Odoše oni dalje. Gledam po televiziji izbjegličke kampove tu po granicama nekoliko kilometara od Zagreba. Svi su u prolazu. Svi idu dalje, u neki bolji svijet. Daleko od granata, daleko od svega ružnoga što čovjek posije.

Kod nas izbjeglice ostaju kad smo to ‘mi’. Kad počne sezona domaćeg ratnog prvenstva. To neće još neko vrijeme, makar po nekoj kronologiji svakih pedesetak godina izbije oružani sukob ovih prostora. Ne pamtim ni Jugoslaviju, a i da pamtim, ne bi mi bila draga. Ova pjesma ‘Računajte na nas’ spominje zakletve Titu, partizane, plam bitaka. Tipični reklamni program ondašnjeg vremena i komunističkih parola.Ne pamtim ni zadnji rat, nadam se da neću ni idući.

Jedino što nam preostaje je smijati se. I gledati filmove domaće produkcije. Jer jedino Hrvati, Srbi, Bošnjaci i svi ostali naši, vaši i njihovi,moji i tvoji, rade komedije na osnovu rata. Živi i mrtvi, Lepa sela lepo gore, Ničija zemlja. Smijeha koliko ‘oćeš brate.

Nikola Vranjković