Učitavanje komentara…
Popularno
Promo
Učitavanje komentara…
Provladini mediji i komentatori, s ushitom roditelja kojima školarac osvjetla obraz besprijekornom recitacijom na Lidranu, izvijestili su javnost kako je premijer Andrej Plenković u Strasbourgu na plenarnoj sjednici Europskog parlamenta govorio o budućnosti Europske unije na čak pet jezika.
Zlobnici su isticali kako je malo nedostajalo da, ako odbijemo naše i slovenske, bude više jezika u njegovom govoru nego zastupnika koji su ga slušali. Govor pred polupraznom dvoranom bio je korektan, bez ijedne mane, ali i vrline – ništa u njemu nije bilo novo, ništa sporno, ništa čvrsto, ništa opovrgljivo, piše Nino Raspudić za Večernji list.
Kao strateške ciljeve Hrvatske Premijer je istaknuo ulazak u Schengen (čitaj: gubitak kontrole nad granicama) i uvođenje eura (prevedeno: odricanje od vlastite valute i monetarnog suvereniteta).
Za potpunu interpretaciju tog govora važnije je ono što nije rekao – nije spominjao inicijativu “Tri mora”, Višegradsku skupinu, Trumpov zaokret.
Sve u svemu, ispalo je kako bespogovorno slijedi euronsku politiku klimave osovine Merkel-Macron. Kao da se u međuvremenu nije dogodio Brexit (o njemu je izrazio samo ceremonijalno žaljenje), privremeni raspad Schengena za migrantske krize, euroskepticizam od Baltika do Mađarske, antiimigrantska vlast u Austriji i uskoro slična u Italiji, daljnji rast AFD-a u Njemačkoj i pad popularnosti Macrona u Francuskoj.
Ispada da za nas sve to ne postoji te kako ćemo i dalje biti poslušan mali od palube na brodu koji lagano tone. Ukratko, Plenković je poručio eurobirokratima: “Računajte na nas”.
Među reakcijama eurozastupnika na Plenkovićev istup ističe se obraćanje Ruže Tomašić, koja mu, istina, nije izravno rekla da je “briselski ćato”, ali je izrazila nadu kako to neće postati, poručivši mu: “Predsjedniče hrvatske vlade, ovim Vas putem pozivam da za briselskim stolom artikulirate autentičnu hrvatsku poziciju koja neće slijediti unaprijed zadane modele i tuđe ambicije. Neka sve Vaše inicijative budu plod volje hrvatskih građana koji žele snažnu Europu, ali ne bez prosperitetne, stabilne i suverene Hrvatske.”
Jedini zanimljiv trenutak u parlamentu bilo je pitanje koje je Plenkoviću postavila, kako su naši mediji prenijeli “mlada zastupnica Europske stranke zelenih” Ska Keller. Guglanjem doznajemo kako je dotična u 37. godini života, dakle ima pet godina više od austrijskog premijera i čak četiri više nego što je imao Aleksandar Makedonski kad je napustio ovaj svijet. Mladost joj ističu kako bi minimizirali nelagodu koju je izazvalo njeno obraćanje Plenkoviću, sugerirajući valjda kako su to, eto, neka mladenačka posla. Inače, ta zastupnica ime nije dobila po jamajčanskoj “ska” glazbi, nego se zvala Franziska pa je skratila ime jer joj je, kako sama ističe, išlo na živce što je zovu Franzi.
To je, otprilike, kao kad bi se kod nas preimenovao Ran Milanović, Mir Šeks ili Vor Bernardić. Ska Keller se bavi egzotikom – migrantima, Turskom i sličnim temama pa ne čudi da je svratila poslušati što će govoriti premijer Hrvatske. Uz iritantno orijentalističko dociranje kako se “boji da se većina ljudi u Hrvatskoj grčevito drži za prošlost” i izlišan pacifistički vapaj: “Ne želimo više ratove, to smo naučili iz prošlosti i nadam se da će Hrvatska isto to željeti i nadam se da ćete se vi potruditi da to napravite.”, iz čega valjda slijedi da je Plenković inače ratoboran, zastupnica Ska Keller dala je premijeru formalno suverene države packu zbog kašnjenja u usvajanju Istanbulske konvencije.
“Kako uopće može doći u pitanje trebamo li zaštititi žene od nasilja? Kako uopće može doći do toga da se o tome još uvijek raspravlja u vašoj zemlji?”, pitala ga je.
Što bi premijer suverene zemlje na takav upit trebao reći, bez obzira na to zalaže li se on osobno za ratifikaciju ili ne? Minimum bi bio kazati kako uvažena eurozastupnica govori neistinu jer se kod nas ne raspravlja o tome treba li zaštititi žene od nasilja, budući da o tome postoji apsolutna suglasnost.
Plenković je morao odbaciti to plitko insinuiranje i istaknuti kako je ratifikacija Istanbulske konvencije nešto o čemu ćemo mi kao suverena zemlja sami odlučiti. Pa, ako se složimo da ćemo umjesto muškarca i žene uvesti dodatnih pet ili petsto pet rodova, tako ćemo i učiniti jer smo mi tako odlučili, a ne po naputku bilo kojeg Velikog Brata.
Umjesto toga, naš se peterojezični govornik zelenoj zastupnici Ski opravdavao i izmotavao se.
Najprije se “pohvalio” kako su ljudi iz Hrvatske sudjelovali u izradi tog dokumenta, pri čemu je očito mislio na profesoricu Dubravku Šimonović, jednu od autora Istanbulske konvencije, čijem je suprugu Ivanu Šimonoviću Plenković svojevremeno bio voditelj ureda, a onda je prešao na tužakanje SDP-a zbog neratificiranja: “ne znam zašto socijaldemokratska Vlada nije dovršila taj posao”.
Na koncu se požalio kako je rasprava o tome dobila “drugu dimenziju” pa se sve zakompliciralo. Nova dimenzija je ista ona zbog koje spornu Konvenciju još uvijek nije prihvatilo pola Europe, a odnosi se na činjenicu da se uz zaštitu žena od nasilja, što nitko nigdje nije sporio, šverca rodna ideologija koja bi usvajanjem te međunarodne konvencije postala nadređena hrvatskom zakonodavstvu čime bi se otvorio prostor za brojne manipulacije kakve viđamo po zemljama koje su odmakle u dženderizmu.
Ono što iz neznanja ili podlosti insinuira (Franzi)ska Keller, a u pravilu i naši ljevičari, svodi se na tezu – ako si protiv ratificiranja te konvencije u cjelini onda si za nasilje nad ženama.
Ako na to kažeš, odlično, maknimo sporne rodnoideološke odredbe i prihvaćamo Konvenciju, inate se kako se mora prihvatiti sve ili ništa. Prodaju ti dakle ciglu umotanu u celofan i etiketiraju te kao zlog idiota ako posumnjaš u smislenost te kupovine. Plenković je u Strasbourgu rekao: “Mi smo završili javne konzultacije i proces u parlamentu je gotovo dovršen, ali nažalost, rasprava o toj Konvenciji nekako je dobila u jednom dijelu javne rasprave kod nas jednu sasvim drugu dimenziju, koja supstanci pokušava dati sasvim drugu dimenziju. Spreman sam za raspravu sa strankama i pokušat ćemo razdvojiti stabla od šume.” Kad su bile te fantomske “javne konzultacije”? Što znači da je “proces u parlamentu gotovo dovršen”? Zašto kaže “nažalost”? Znači li to da je on za ratifikaciju Istanbulske konvencije? Što su tu “stabla”, a što “šuma”?
Plenković je dakle, indirektno najavio puštanje ratifikacije Istanbulske konvencije u saborsku proceduru, što će mu biti nagazna mina veća od isteka prinudne uprave u Agrokoru. Što možemo očekivati u Saboru? Nalog je najlakše ispuniti tako da glasovanje za ili protiv prepusti “na savjest” zastupnicima HDZ-a, od kojih su neki poznati po istančanoj savjesti i čvrstom karakteru. Iako je izvjesno da ćedio zastupnika HDZ-a glasovati protiv ratificiranja Konvencije, preostalih ćatolika će biti dovoljno da s partnerima iz HNS-a, manjincima i lijevom oporbom izglasaju domaću zadaću. Istanbulska konvencija u Saboru mogla bi biti nova slamka političkog spasa za Most. No čini se da se oni i dalje boje autati kao konzervativci.
Tako u zadnjem velikom intervjuu Božo Petrov Istanbulsku konvenciju bojažljivo dovodi u pitanje, a potom ponavlja infantilnu tezu kako oni o svjetonazorskim temama nemaju stajalište već prepuštaju članovima i zastupnicima da postupaju po savjesti. Petrov naglašava: “Odakle meni pravo da nekom drugom kažem što treba misliti i kakva njegova savjest treba biti?”
Pa zašto onda ljude uopće stavljaju na liste Mosta, ako će se sve svoditi na to da se oni bez ikakvog stava ušlepaju u Sabor a onda u njemu glasuju “po savjesti” o bilo čemu, bilo kako? Oni nisu jedina stranka u državi već jedna od stranaka. A stranke po definiciji uvijek sadržavaju moment partikularnosti, svrstanosti, zastupanja određenih vrijednosti i interesa.
Svidio bi se mnogima da se nisi trudio svidjeti svima, lekcija je koju vrhuška Mosta nikako da nauči. Nakon što su dvaput koalirali s HDZ-om, deložirali Mesića, zalagali se za otvaranje komunističkih arhiva, mogu zaboraviti na lijeve prosvjedne glasove.
Upravo jasnim protivljenjem Istanbulskoj konvenciji, kad za to dođe trenutak u Saboru, mogu razvaliti HDZ-ovce kao “ćatolike”, štoviše, i kao “rodijake” u novom značenju promicanja rodne ontologije i ideologije, zajedno s lijevom oporbom.
Istanbulska konvencija je plutajuća mina za Plenkovićev HDZ koja može vrlo lako dovesti do raskola u stranci i posljedičnog pada Vlade. Stoga bi bilo bolje da je Plenković Ski Keller pošteno odgovorio kako taj zadatak ne može izvršiti jer bi zbog njega politički stradao i bio doveden u situaciju da uskoro u Strasbourgu ili Bruxellesu ponovo kao ovog tjedna, ali s trajnijom perspektivnom, kaže: “Lijepo je opet biti tu”.
Nino Raspudić/Večenji list