Kad sam prvi put čuo naslov knjige, pomislio sam da je riječ o nekakvom avanturističkom romanu sa nekog safarija po Africi. Ali kad sam vidio autora knjige, osmijeh mi nije silazio sa lica. Nakon dugo vremena, i šutnje, začuo se glas čovjeka kojeg volim slušati. Nisam vjerovao nekoliko minuta nakon toga. Zar je moguće da je to on ?
Bilo je to davno, tek kada je knjiga najavljena. Od tada sam čekao promociju u Zagrebu, i konačno je dočekao prošli tjedan. Dalibor Dado Milas, daleko najzanimljiviji lik koji je pojavio u zadnjih par godina u hercegovačkom kazalištu zvanom život. Čovjek koji je javno, glasno i jasno govorio štošta toga što se krije ispod tepiha. Čovjek koji je nestao iz naših života, jer ono što je pod tepihom tamo je sa razlogom. A oni što to izvade, puhnu prašinu i postave na izlog često dobivaju jako niske udarce, bez najave i pitanja.

Dado Milas je pojava, čoe’če. Okupio je veliku vojsku mladih koja ga je vjerno pratila, a bome i sada ga vjerno prati. U Mostaru je ostavio veliki trag. A bome je i dobro uzdrmao sfere kojima ne odgovaraju takvi kao on. Ljudi koji će reći nešto protiv njih, protiv nečega što im smeta. Oni su navikli na isprane glave koje podržavaju svoje pleme i koji će im bezrezervno davati svoju podršku. To je ono što je jednom davno rekao Edo Maajka. Malverzacije prešute, gazde ne ljute. i vječita im je želja da su mentalitetu sela.

Ali svakim danom sve je više ljudi kao što je Dado. Svijest se polako počinje buditi. Sve odlučnije se kreće na borbu protiv onoga što nas smeta na ovim brdovitim prostorima. Dugo će vremena trebati da promjene krenu, ali neće se sigurno dogoditi dok se držimo stare hercegovačke navike:
‘Neka, šta bi ja moro’ išta. Imaju drugi, kani se mene, šta će mi selo reć’.’

U svojoj knjizi Dado progovara oko intimnom odnosu sa Bogom, o svome životu, politici, Bosni i Hercegovini, svemu što je uvijek aktualno na našem kamenu. Naravno, osebujan i karakteran kao i svi mi ‘brđani’, svojim radom, djelovanjem i promišljanjem jednostavno te zove da pročitaš njegovu knjigu. Ma šta jednom, dvaput.

Hijene ga nisu dirale. A meni se čini da jesu, pa je naš dobri vuk nestao na sjeveru. Ali vratio se još jači, i još glasniji. Tko zna što nam sprema u neko skorije vrijeme. A tko zna tek što tek sprema hijenama, koje ne prezaju dirnuti ni u samog Boga.

Za kraj, navesti ću samo jedan niz riječi koji se krije na unutrašnjim koricama knjige. Smiješan, ali isto tako jednostavan, iskren i istinit. Baš onakav kakav je i Dado, hercegovački glas za bolje sutra, za malog čovjeka. Pročitajte knjigu, upišite njegovo ime na sve moderne tehnologije koje postoje. Možda i vas natjera da malo promislite o svemu, baš kao što je i mene. Da nije bilo njega, ne bi bilo ni ovog ‘novinarsko-književnog’ Nikole u meni. Bogdan Boganović je to puno bolje sažeo: ‘Jer da sam oćutao, živeo bi danas mirno i sramno. Ali oćutati se nije moglo.’

86.’ Inkubator. Hercegovac. Ljubuški. Crkva svete Kate. Visoko. FKG. Fratri. Zagreb. Tramvaj. KBF. Mostar. Susreti. Minores. Graz. Ofidiofobija. Crveni polo. Juventus. Crveni polo. Juventus. Proljeće. Bog.

Nikola Vranjković