
Posljednjih tjedana stanovnici Gruda i okolice s razlogom su na oprezu. Serija potresa koja je pogodila Hercegovinu posljednjih dana podsjetila nas je da živimo na seizmički aktivnom području. Iako svako podrhtavanje izaziva razumljivu nelagodu, važno je sagledati situaciju realno – bez panike, ali uz jasnu svijest o povijesti našeg kraja.
Tijekom veljače zabilježen je niz manjih do umjerenih potresa, s najjačim udarima do 3.7 prema Richteru. Iako su izazvali strah i manju materijalnu štetu, seizmolozi podsjećaju da ovakve serije služe prirodnom oslobađanju nakupljene tektonske energije. Tim se procesom zapravo smanjuje rizik od iznenadnih, razornijih udara.
Ipak, povijest opominje da tlo ovdje itekako zna pokazati svoju snagu. Mnogima je u sjećanju ostao 3. travnja 1990. godine, kada je u 22:02 sata zabilježen vrlo snažan potres magnitude 5.1 prema Richteru s epicentrom na samom području Gruda. To je ujedno bio najjači potres zabilježen te godine u cijeloj Bosni i Hercegovini. Nešto novije generacije pamte i 23. svibnja 2004., kada je potres jačine 5.5 po Richteru kod Sovića oštetio brojne starije objekte.
Znatno teže katastrofe zabilježene su u prvoj polovici prošlog stoljeća. Razorni udar od 6.2 prema Richteru (na dubini od samo 8 kilometara) snažno je probudio stanovnike 29. prosinca 1942. godine u 4:45 ujutro. Epicentar je bio na samoj granici, a posljedice su bile katastrofalne za cijelu Imotsku krajinu i susjednu Hercegovinu.
Najteže su stradala pripoljska sela poput Kamenmosta, Zmijavaca i Donjeg Prološca, gdje su kuće građene na mekom tlu gotovo potpuno nestale. Razaranje nije zaobišlo ni pogranična sela s hercegovačke strane poput Sovića, Gorice i Gruda, kao ni šire područje Ljubuškog. Usred tmurne, kišovite zime i ratnih zbivanja, stotine obitelji ostale su bez krova nad glavom, skrivajući se u improviziranim zemunicama, dok je pomoć pristizala presporo. Tog crnog prosinačkog dana, pod ruševinama kuća i lavinama kamenja s brda poginulo je najmanje 20 osoba, uz ogromnu materijalnu štetu.
Potres potpuno iste jačine i dubine pogodio je ovo područje i 19 godina ranije, 15. ožujka 1923. godine. Jedno od najtužnijih sjećanja na taj dan veže se uz selo Drinovačko Brdo, gdje su pod ruševinama obiteljske kuće tragično preminule dvije djevojčice, sestre Zora i Slavka Opačak. Njihova majka Anica preživjela je tu tragediju, no sudbina je htjela da joj u novoj velikoj seizmičkoj katastrofi u siječnju 1962. godine dom ponovno bude srušen do temelja.
Taj poznati potres iz 1962., iako s epicentrom na makarskom području, izazvao je ogromna razaranja, odrone i paniku u cijeloj zapadnoj Hercegovini.
Ovi povijesni podaci nisu tu da šire strah, već da nas podsjete na važnost prevencije i pametne gradnje. Za razliku od prošlog stoljeća kada su se kuće zidale na tradicionalan način bez čvrstih temelja, današnji građevinski standardi u Hercegovini neusporedivo su stroži. Moderne zgrade i obiteljske kuće projektirane su da izdrže snažna podrhtavanja, štiteći ono najvažnije – ljudske živote.
U trenucima kada tlo zatrese, najvažnije je sačuvati hladnu glavu. Panika je najveći neprijatelj. Sklanjanje na sigurno mjesto unutar doma i izbjegavanje naglog istrčavanja vani najbolji su načini zaštite dok se tlo ne smiri.
Iako potres ne možemo predvidjeti, pravilnom reakcijom u onih nekoliko sekundi dok traje podrhtavanje možemo značajno smanjiti rizik od ozljeda.