Ima ih koji će reći – to se može naći samo po hercegovačkim zabitima. S tim lakonskim pejorativom ne bismo se složili jer vinograd u selu Jabuka, smještenom na padinama biokovskog masiva u općini Grude, na nekih petstotinjak metara iznad razine mora, prava je sociološka studija, piše Večernji list BiH. Netiskana knjiga. To je oda radu, težaku i tradicionalnoj Hercegovini, u kamenu ispisana knjiga. Vidjeli smo taj biser i ranije, ali ne u zimskoj raskoši.

Netiskana knjiga

Stameni kameni zidovi, pravi bedemi, opasuju nekoliko pristavica prikupljene zemlje, jer tamo gdje je toliko kamena izvađeno, o zemlji se ne može govoriti. To su tek pregršti kako bi se posadila koja loza. Kako se to radilo, koliko je posao trajao, može se samo nagađati. Bio je to težak, pravi težački trud, koji je nesumnjivo trajao godinama kako bi se na tih nekoliko “krpica” zemlje posadila loza, ubralo grožđe, dobilo vino. Pravi je to trijumf nekog sljedbenika boga Bakusa. Dok gledamo napušteni vinograd, pitamo se što je – oda trudu i trudbeniku, oda kršu i kamenjaru, oda vinu i vinoljupcima, traktat o ljudskoj volji i upornosti, epitaf argatima koji počivaju na grobljima u nekom od obližnjih seoca… Pitanja pljušte u nedogled, a iznad svih visi jedno – zar se to isplatilo? Tko je to i pitao – ako se željela imati kapljica vina za sebe ili prodaju, svejedno, moralo se danima udarati teškim “ćuskijama” i tokmacima kamen lomiti, dugim trapovima bušiti, krišom lagumati, krampom i polugama krčiti, rukama izbacivati, a onda od te mase stijena kamene zidove i podzide – pristave praviti… Sve je težak predvidio, zidovi su u temeljima široki, nagnuti prema vani kako lozi ne bi pravili hlada. Nije tu bilo proračuna i izračuna, ali težaci, zidari, statiku su imali u malom prstu, zahvaljujući svemu, to djelo ljudskih ruku još stoji na uzgoru.

Potoci znoja

Uz graničnu među u selu Jabuka stisnulo ih se nekoliko, ovaj je bez sumnje najdojmljiviji, minijatura koja puno govori o čovjeku i o ljudima koji su tu živjeli. Bili su očito ljudi drugačiji od današnjih, spremni potocima znoja rodnu grudu zalijevati da bi iz tog znoja, pjesnički kazano, “rujno vino mogli piti”. Vlasnik je očito umro, tvorci još i prije, ipak nekoliko trsova loze koju su mučili i razvodili po tom kamenjaru da bi što više grožđa dala, još živi. Sljedeći put kada dođemo, lozu ćemo orezati. Šteta je da izumre i nestane…