Berba grožđa u Imotskoj krajini bila je ove godine dobra, bez obzira na nepogode izazvane tučom tamo sredinom lipnja.
No, najvažnije je da je kvaliteta grožđa više nego dobra, stoga su i velika očekivanja vinogradara, posebno onih koji od njega žive, da će kvaliteta vina biti iznimna. Sada u studenome, nema toga vinogradara u Imotskoj krajini koji vas neće ugostiti u svojim konobama i pohvaliti se njihovim sadržajima, a kod nekih možete okusiti i plodove ovogodišnje berbe. Stara izreka kod vinogradara “ne moraš mi zavirit u kužinu, a u konobu mo’š kad o’š” dočekala nas je i kada smo obišli dvije konobe.

Jednu u Glavini Donjoj, kod Tihomira Šimunovića, vrhunskog vinogradara i prvog Imoćanina koji je napravio od kujundžuše vrhunsko vino i koji svoje vinograde od nekih pet hektara ima u srcu imotskog vinogorja, nositelja bezbroj priznanja za svoja vina, te Mira Brstila, onog manje poznatog vinogradara u izrazito nevinogradarskom kraju u Medovu Docu, ali bogme i čovjeka koji zna s lozom i vinom.

– Mogu kazati – reče nam Tihomir Šimunović kada smo ga pitali što trenutačno radi u konobi, koliko je bio u vinogradima ove godine i konačno kakvu kvalitetu vina očekuje – da raditi u vinogradarstvu kako supruga Nada i ja radimo već godinama, isto vam je kao da gojite domaće životinje. Svaki dan morate biti s njima, hraniti ih, brinuti se o njima. To vam je praktički cijelu godinu. I nema stajanja. Ili radi i brini se o svakoj lozi, svakoj bačvi, pazi na vrenje, prelijevaj, kušaj svaki dan jer danas može biti vrhunski okus, sutra već nešto što ne valja. Da ne govorim da sam zaštitio svaku lozu s devet polijevanja zaštitnim sredstvima. Od siječnja do kraja rujna u vinogradima, pa onda do kraja godine u konobi. To je to, ako hoćeš da ti vino bude vrhunsko – kazuje Tihomir, pa nastavlja:

– A što sada radim? Pa vidite, jedan zakasnjeli pretok može biti presudan za kvalitetu vina. Zato svaki dan u konobi po nekoliko sati, danas u jednoj bačvi odlično, sutra već može biti promjena i ako pravovremeno ne interveniraš, ode ti sav trud. Bijela vina su sada na bistrenju, a crna u fazi pretoka. Konačno, mogu kazati da je berba bila odlična, kvaliteta više nego dobra i mislim da će vino biti uistinu ono pravo – zaključio je Tihomir Šimunović.

Na drugom dijelu Imotske krajine, u Medovu Docu, gdje vinograda u komercijalnom smislu i nema, na ista pitanja odgovara domaćin Miro Brstilo iz istoimenog zaseoka.

– Piši ovako: Nije loša ni jalova ovca što je došla iz Medova Doca, koja pase drače koviljače, slađe joj je meso od pogače. To ti znači da u Medovu Docu ne može biti ništa loše, a pogotovo vino. Viruj mi, boja mu je ko zečja krv – veli Miro koga smo zatekli sa suseljanima Nedom Raosom, Draganom i Pavom Brstilom u prvoj ovogodišnjoj probi vina.

– Ako se ne proba iz svih bačava, vino se zna ukvasiti. Ja ga imam za svoje potribe, ali ima i puno zetova, pa bi tribalo biti i više. No u Medovu Docu sada imamo vrlo malo onih koji goje lozu. Samo mali broj i to za svoje potribe. A nekada je u našim pristavama bilo loze koja je davala vrhunsko vino. Još jedno dvadesetak dana i onda ćemo ga iz ove drvene bačve prilit u rosfraj. A mi ga radimo po starinsku. Ubere se grožđe i onda u badnju divojke ga gnječe nogama. Usput i operu noge – u smijehu govori Miro.

– Vidiš kad ga se kuša, e onda se pozovu susjedi i nariže se pršut, domaći kruv ispod saća. Kuša ga se iz drvene šešule izrađene od kljena i stare bukare, jer mu onda osjetiš dušu. A prije se i dici kruv umočio u crno vino i oni bi tako kušali. Zato su i bili zdravi – kazuje nam Miro nastavljajući sa susjedima započetu marendu uz kušanje ovogodišnjega mladog vina. I struka kaže da medovačkog crnog vina nema nadaleko.