Nije nam trebalo dugo. Nakon pet dana, zaboravili smo na poskupljenja goriva, lančane reakcije s dizanjem cijena u nebo, sumnje u gradnje cesta i smiješno intoniranje himne zemlje u kojoj nikome odavno nije do pjesme.

Okrenuli smo na drugi od dva prekidača. S kuknjave sebi u bradu na zveckanje i zveketanje oružjem u koje se, bez imalo straha od težine riječi, kunu oni što tvrde da ne obnašaju nikakve funkcije osim lidera. Stada ili naroda, svejedno.

A svejedno im je, čini se. Svjesni su da će njihovo dupe opet biti na toplom i sigurnom mjestu, a ne tamo gdje vode one u čije ime nastupaju. Zveketanje oružjem jedne strane uz istovremeno zgražanje nad zveketanjem druge strane, pojavi se s vremena na vrijeme, u jednakim razmacima i pravilnim ritmovima, baš onda kad dođe izvozanim zombijima do grla.

Sve nam je poskupjelo, ali je još jednom pojeftinio život u državi koja ne kažnjava ni preduboke džepove ni preduge jezičine.

A čudno je, možda i najčudnije, kako se preduge jezičine smanje upravo onda kad treba progovoriti. Nismo tako, a izgledno je ni da nećemo, čuli oštre reakcije prozvanih na oštar govor Bakira Izetbegovića u kojem se barata brojkama, igra s istinama, zvecka i proziva za teške riječi.

Zašutjela je hrvatska strana koja nije reagirala niti riječju na izneseno niti je pokušala ispraviti brojeve, odgovoriti na prozivke za zveckanje i dokazati svojem biračkom tijelu da ipak ima uho i riječ, a ne samo ruku i džep.

Kažu neki kako poslovni planovi ne daju ustima da govore i reagiraju iako su ta usta po potrebi puna zaštite, planova i jednakopravnosti. Drugi kažu kako nema potrebe reagirati, a treći nabrajaju nad čime se sve nadvila šutnja i otkrivaju kako zaštitnici, zapjenjeni od štićenja svojih pozicija, sve manje govore. Svela se njihova priča na papagajsko ponavljanje izlizanih govorancija s govornica koje mrcvare iz kampanje u kampanju, a narodu prepuštaju da u miru i tišini izabere destinaciju s koje će, iz daljine, govoriti kako su na vrijeme napustili zemlju kaosa, laprdanja i šutnje.

Tužan je preobražaj u zvijeri, nakon što se tipkovnice užare od tvrdnje kako su svi isti, kako je svima cilj isti, kako je samo njima dobro, kako je sve namještena igra za osiguravanje pozicija. Potom za tren oka krenu s busanjem u junačka prsa i porukama da jedva čekamo da prolijemo nečiju krv.

Čekajući odgovor na svoje pokliče i njihovo zveckanje, zavirimo u osiromašeni hladnjak, preletimo nedigitaliziranu sliku na javnim kućama televizijskih servisa, pripalimo jeftinu i krijumčarenu cigaretu, udahnemo najzatrovaniji zrak u Europi kojoj težimo i uzdahnemo.

Opet ovo neće biti njihov rat. Valja njima, nakon prebrojavanja listića u kutijama, ponovno sjesti, dijeliti plijen i obećati mudrijim silama kako će u ime nas njima osigurati bolju poziciju za njihove ciljeve uz izvrtanje naših. Nama valja pogledati u svoju djecu, osuđenu na zakrvavljene djedove, tupe očeve i prošlost u budućnosti.

Berislav Jurič / Bljesak.info