„Poštovani kolega, da biste razumjeli Hrvatsku morate imati iskustva življenja u Hrvatskoj. Vi je očito ne razumijete, a moj govor je razumljiv kao i Vaše pitanje” (18.09.2012). Odgovor je to Zorana Milanovića na pitanja saborskog zastupnika Davora Ive Stiera oko slovenske ratifikacije prije članstva Hrvatske u Europsku uniju i o ucjenama iz BiH oko izgradnje Pelješkog mosta. Bio je to onaj konfliktni Zoran Milanović na kojeg smo bili naviknuti prije dolaska konzultanta Alexa Browna koji mu je očito rekao da ne blebeće puno. To se primijetilo tijekom kampanje: jednostavno, ne bi si Milanović dopustio takav odgovor u predizbornom periodu.

Političke diskvalifikacije u Hrvatskoj nisu nova pojava. One su definitivno nasljeđe diktatorskih režima. Stereotip koji se teško razbija i koji je duboko usađen u društvo jest onaj o zadrtoj dijaspori. U komunizmu emigrant je bila zamjenica za pojam ‘ustaša’, a danas se svako malo pišu scenariji za humoristične filmove o hrvatskim povratnicima, najčešće iz Njemačke u Zagoru. Uglavnom, Hrvati izvan domovine su überkatolici, jezik natucaju napamet, a život povratnika u Hrvatsku je nec plus ultra, makar se u njoj vratio u mrtvačkom sanduku.

Danas, nakon imenovanja mandatara i budućeg premijera Tihomira Oreškovića, iz ladice se vade isti alati. Brown je odletio iz Zagreba s 837.120 kuna, a Milanović i njegova medijska pera nastavili su po starom, raspisavši se o proustaškoj koaliciji. Da stvar bude gora, iz ladice su potegnuli i za nepoznavanjem hrvatskog jezika, hrvatskih prilika i drugim sličnim navodnim hendikepima koji će do kraja pratiti budućeg predsjednika vlade. Upravo je to onaj isti argument što su nekad forsirali Milanović i njegovi partneri u Hrvatskom saboru. Žalosno je da već sad slični argumenti postaju trojanski konj kojim bi se rušila buduća vlada. Umjesto da budu ponosni na činjenicu da smo atraktivni za uspješne povratnike, neki zlonamjerno ponavljaju Milanovićevu mantru.

Orešković djeluje kao odlučna osoba. Iako je još prerano donositi bilo kakav sud, njegovi prvi nastupi ostavljaju dojam da se radi o razumnom čovjeku koji pruža izravne odgovore na pitanja, i to čvrsto, bez okolišanja, ulijevajući tako nadu da neće biti baš pretjeranog gubljenja vremena. A nada je izuzetno važan faktor za narod koji dolazi do ruba i koji traži odgovore na egzistencijalna pitanja, od kućnog gospodarstva do demografske politike. Istina, hrvatski jezik nije mu najjača karika, ali čvrsti stav i spominjanje veta prilikom imenovanja ministara pokazuje kako neće biti puno prostora za prakticiranje sitnog strančarenja na kojeg smo naviknuli.

Orešković nije pao s Marsa, nego u Hrvatskoj živi već oko šest godina, što je sasvim dovoljno da upozna „hrvatske prilike“. Rastao je u Kanadi i došao je kao osoba u srednjim godinama i, ako zbog ničeg drugog, onda zbog svoje dobi zna racionalizirati, razmišljati i procijeniti što je dobro a što manje dobro. Ne radi se o stranom djetetu koji doživi šok kad promijeni školu i ostane bez svojih prijatelja. Drugačiji pristupi u razumijevanju okolnosti i komparativna prednost koju nosi sa sobom veliki su plusevi. U današnjim uvjetima kritizirati nekoga zbog navodnog nepoznavanja hrvatskih prilika je kao koristiti argumente starijih seoskih baba koje bi ukazivale da određena osoba „ne valja“ jer je iz drugog sela. ‘Kud baš on, ‘kud baš u nas da dolazi! Zanimljivo je da upravo najoštrije kritike stižu od onih koji smatraju da bi stranci bolje upravljali zemljom, jer mi navodno nismo sposobni.

Spominjanje nepoznavanja okolnosti i gorućih pitanja u Hrvatskoj u 21. stoljeću apsolutno je promašen argument. Što to ne razumiju povratnici? Možda ‘revolucionarnu borbu’ koja još živi u glavama nekih ljudi? Nevjerojatan šovinizam koji već godinama prati Hrvate u iseljeništvu doveo je do toga da nekadašnji premijer odnosno predstavnik tog naroda nesmetano može jednom sugrađaninu povratniku u Hrvatskom saboru reći da ne razumije Hrvatsku. Pravo pitanje koje bi trebalo postaviti je tko tu koga ne razumije i ne poznaje? U kolikoj mjeri Hrvatska želi upoznati svoje iseljeništvo i zašto javnost nije upoznata s nijansama i s različitostima koje postoje među hrvatskim iseljenicima, od Australije, Kanade i Švicarske? Uostalom, vidjeli smo do koje su razine doveli zemlju oni koji se hvale da dobro poznaju Hrvatsku poput Milanovića.

I sam sam bio meta kojekakvih a priori komentara kad sam upisivao studij u Zagrebu, a među njima bili su i oni o nepoznavanju hrvatskih okolnosti, bez da su isti komentatori to i testirali. Hrvatsko iseljeništvo – osim što raznim transferima šalje u Hrvatsku oko 1,5 milijardi američkih dolara što je oko 2 posto BDP-a – nudi i ljude koji razmišljaju o vlastitom angažmanu u Hrvatskoj: u moru negativnih (ekonomskih) rezultata čini se da oni nisu glasni, ali itekako su prisutni. Nevjerojatno mi je da ne postoji nikakva javna rasprava, a kamoli politika prema mladim Hrvatima u iseljeništvu! Koja je njihova budućnost i mogu li oni biti od koristi? Što mogu ponuditi iseljeni Hrvati treće ili četvrte generacije koji su odrasli u stabilnim demokracijama bez nekakve ideološke opterećenosti? Bit će zanimljivo vidjeti hoće li izbor Tihomira Oreškovića doprinijeti da se konačno, po prvi put, uspostavi kvalitetan dijalog između Hrvatske i njenog iseljeništva u skladu s mogućnostima koje nam pruža 21. stoljeće.

Ivan Pepić/vecernji.hr