Katolička Crkva kroz svoju povijest više je puta prolazila kroz teška razdoblja podjela. Zanimljivo je da te podjele najčešće nisu nastajale zato što bi netko izravno odbacio vjeru, nego zato što su pojedine skupine smatrale da upravo one najbolje brane Crkvu, njezinu tradiciju i njezine vrijednosti. Problem nastaje onda kada se vlastito uvjerenje počne stavljati iznad odluka crkvenih poglavara i zajedništva s mjesnim biskupom i Papom.

Jedan od primjera koji se često spominje u tom kontekstu jest dugogodišnji hercegovački slučaj. Dio hercegovačkih franjevaca koji nekanonski djeluju u župama župama i mjestima, poput Čapljine, Gruda, Mostarskog Gradca, Ploča Tepčića, smatrao je da upravo oni čuvaju katoličku tradiciju i povijesnu povezanost s narodom kojem služe. Međutim, nastao je ozbiljan spor sa Svetom Stolicom i mjesnim biskupima oko upravljanja pojedinim župama. Odluke prema kojima su neke župe trebale prijeći pod upravu biskupijskog klera nisu u potpunosti prihvaćene, što je dovelo do dugotrajnog neposluha i podjela, kojima se ne nazire kraj. Najnoviji slučaj imamo u župi Mostarski Gradac gdje je zakonito imenovanom župniku onemogućena svećenička služba. U crkvu ne može pristupiti, a nedavno ga je skupina župljana koja podržava franjevce izbacila čak i iz mjesnog groblja pa je misu služio ispod stabla, piše Slobodna Dalmacija.

Posljedice takvog stanja najviše osjećaju sami vjernici. U pojedinim sredinama dolazilo je do napetosti između onih koji podržavaju franjevce i onih koji su tražili poštivanje odluka mostarskog biskupa pa su tako su pitanja crkvene uprave i poslušnosti postala izvor podjela među ljudima koji su svi željeli služiti istoj Crkvi.

Slična pitanja, samo na većoj razini od takozvanog “hercegovačkog slučaja” ponovno su se otvorila posljednjim potezima Svećeničkog bratstva svetoga Pija X. (FSSPX). To bratstvo desetljećima naglašava potrebu očuvanja tradicionalne liturgije i katoličkog nauka te smatra da brani ono što vidi kao izvornu predaju Crkve. Međutim, njegovi postupci, posebno biskupska ređenja bez papinskog mandata, izazvali su ozbiljne reakcije Svete Stolice.

Mostarsko-duvanjski biskup i apostolski upravitelj Trebinjsko-mrkanske biskupije mons. Petar Palić među rijetkim je hrvatskim biskupima koji se javno osvrnuo na taj događaj. Upozorio je da papinski mandat za biskupsko ređenje nije samo administrativna odluka, nego znak zajedništva novoga biskupa s cijelom Crkvom i rimskim prvosvećenikom. Prema njegovim riječima, ređenja bez papinskog odobrenja predstavljaju ozbiljnu ranu za jedinstvo Crkve.

Na prvi pogled hercegovački slučaj i FSSPX nisu ista stvar. U Hercegovini je riječ o dugotrajnom sporu oko upravljanja župama i odnosa između redovničke zajednice i biskupa, dok FSSPX svoje djelovanje povezuje s pitanjima liturgije, crkvenog nauka i odnosa prema promjenama nakon Drugoga vatikanskog sabora. Ipak, povezuje ih jedno važno pitanje: gdje završava legitimna obrana tradicije, a gdje počinje neposluh prema Crkvi, biskupu i Papi.

To pitanje postaje posebno važno danas kada u Hrvatskoj posljednjih godina, osobito nakon pandemije, raste broj različitih molitvenih zajednica, duhovnih pokreta i inicijativa. Mnoge od njih donose dobre plodove vraćaju ljude molitvi, potiču obraćenje, pomažu obiteljima i aktivno sudjeluju u životu župa. Međutim, kao i svaki pokret, i oni trebaju ostati povezani s crkvenim autoritetom, kojega čini se ne poštuju. Tako smo imali primjere opiranju kovic mjerama i protivljenju cjepljenju unatoč stavu pokojnog pape Franje, koji je poziva na poštivanje mjera i na cjepljenje protiv kovida.

Opasnost nastaje kada neka zajednica, molitvena skupina, bratsvo ili hercegovački franjevci izbačeni iz reda, kojima je Sveti Ivan Pavao II. oduzeo svećeničke ovlasti počne stvarati uvjerenje da su upravo ona jedini pravi čuvar vjere izdižući se iznad crkvenih autoriteta.

Iskustvo iz Hercegovine i slučaj FSSPX-a pokazuju da podjele u Crkvi često ne počinju velikim sukobima, nego malim udaljavanjima od zajedništva. Svaka skupina može imati iskrenu želju služiti Bogu i braniti vjeru, ali katolička tradicija uvijek podsjeća da se vjernost Kristu ne može odvojiti od vjernosti crkvenom autoritetu.

Katolička Crkva nije demokratska zajednica u kojoj se istina određuje većinom glasova, nego zajednica utemeljena na apostolskom nasljeđu, zajedništvu i poslušnosti biskupima i Svetom ocu, sada Lavu XIV.