Pet dana odan po Imotskoj krajini, nudin ljudima posa, a svi mi govore ‘čekaj da prođe Velika Gospa’

Prijatelju, nije mi do velikog dolaska u Imotski, imam gori u Mainzu posla priko glave, ali moran doć jer san na takvome mistu, moramo ispunit zadatke koje smo sebi postavili u Zajednici Imoćana. Evo, pet punih dana odan po Imotskom, po Imotskoj krajini, tražin ljude, prvenstveno građevince, elektrotehničare, vodoinstalatere, vozače, ponajviše knauf-gips majstore, tapetare i piture.

Triba nan odma nji stotinjak, a ja san uspio nać svega tridesetak. Stavili smo obavijest na Radio Imotski s mojin brojevima mobitela, obilazin kafiće i animiran ljude, govorin in da u Mainzu imaju siguran i posa i smještaj. Nije to ka prije četrdeset i više godina kad su naši spavali po barakama i željezničkin postajama. Imamo kuće koje smo iznajmili, uredne, s grijanjen, klimon, sanitarnin čvorovima.

Moran nać još sedandesetak radnika, nadan se da ću uspit, da ću zadovoljit trenutačnu potražnju koja je poslana našoj zajednici od poslodavaca. Kako su se Imoćani pokazali ka uredni i vridni radnici, a u godinu dana samo u naš Mainz došlo ih je 330, poslodavci samo nji traže.

Ali, evo, razgovara san s mnogima. Većina nji se nećka. Išli bi, ali, kažu, neka prođe Velika Gospa, pa će onda. E, ali meni tribaju odma! Ma, prijatelju, vidin ja da ima oni koji bi na ričima išli, a Boga mole da ne odu. No, to je već njijov problem.

Kratak je to monolog Milana Katanušića, Imoćanina, predsjednika Zajednice Imoćana u Mainzu, koja je, a o tome smo već pisali u našem listu, otvorila svojevrsni biro rada za upošljavanje Imoćana. U četvrtak izjutra susreli smo ga na ispraćaju treće grupe Imoćana koji su u zadnjih tjedan dana krenuli na rad u Njemačku.

Zaljubljeni momak

– Zapišite i ovo, bio san i u Zavodu za zapošljavanje, tražio imaju li ove profile stručnjaka. I znadete šta su mi kazali, da oni ne smiju to reć. A tamo čitan da više od pet tisuća Imoćana godinama stoji na birou jer nemaju posa. A u Mainzu ih čeka i posa i plaća od cirka 2000 eura, neto, kad plate i stan i ranu. Ako rade vikendon, može se zaradit i više – veli Milan.

– Ako ne virujete, pitajte jednoga, eno ga baš tamo isprid onog kafića – dodaje.

I mi ravno kod momka. Ima, kaže, 27 godina, ne radi, ima završenu obrtničku školu, upisao fakultet, ali nije išlo, teško je roditeljima to bilo financirati.

– Ma, radio bi ja, to je neupitno. Iću sigurno, ali, eto, odgodio san. Iman curu i rekli smo Veliku Gospu provest zajedno. Zaljubljen san, jesan, priznan, i ja i ona, i sad me odma zovu u Mainz na posa. Čim prođu praznici, evo me, jer u Imotskon neman posla, a teško se može živit – iskreno će naš sugovornik, koji želi ostati anoniman.

No, anoniman ne ostade trojac koji je u četvrtak izjutra krenuo na put u Mainz dug 1365 kilometara. U posve novi svijet. S ciljem da rade i zarade za život.

Tko ode, ne vraća se

Ante Perković, dvadesetogodišnji mladić iz Vinjana Donjih, završio je elektrotehnički zanat u imotskoj obrtničkoj školi. Za fakultet, kaže, ima vremena, treba osloboditi roditelje od financiranja.

– Ja van volin radit i kad mi je Katanušić reka da se traži moj zanat i da je posa osiguran, nisan dvojio. Roditeljima je teško palo, ali šta ti je danas doć do Mainza. Ako ne bude išlo, ja ću nazad. No, koliko vidin, niko se od naših nije vratio, odlaze cile obitelji, zašto i ja ne bi. Mlad san i spreman radit – veli Ante, kojeg je ispratila njegova rodica.

I dok prijevoznik Marko Glumac ispred svoje kuće još pregledava svoj kombi kojim je, kaže, u samo godinu dana otišao 60 puta u Njemačku i iz Njemačke, u oko nam je zapeo jedan bicikl.

– To van je ostala bicikla od obitelji Rašić iz Glavine Donje. Otišli s diteton i ostali u Mainzu. Ostala im bicikla. Odlaze, odlaze mladi, cile obitelji, makar to nekome ne godilo. Iden na put pun, a vraćan se sam u kombiju. Ja san u ovi godinu dana odveza nekoliko stotina naših. Prijatelju moj, teško da će se oni vratit. Dica im već uče njemački, eto, to ti je – veli Glumac.

U kombi sjeda i Drago Tolić iz Druma. Pedeset mu je godina, kod kuće su ostali žena i troje djece.

– Ne može se, prijatelju, ovde, teško je, tek kraj s krajen vežen, a majstor san od knaufa, znaden gips-table stavljat, vidin da je to traženo gori u Mainzu. Iden se okušat, pa ću vidit.

Odmah do Drage u kombi sjeda i Darko Galić iz Imotskog. Njegova priča je još čudnija. Drago je već okusio njemačke bauštele, pa se onda vratio u Domovinski rat. Ratovao je četiri godine, nije htio tražiti vojnu mirovinu, nego je počeo zarađivati kao majstor od postavljanja kamenih facada.

– Radio jesan, ali ljudi ne plaćaju, imaju mi dužni, a znan da nemaju novca. I onda vidin da još mogu, i opet Njemačka. A đavla san se nada da ću ić ponovno. Šta ti je, kume, sudbina!

Katanušić se pozdravlja s radnicima i zaključuje:

– Napišite slobodno da su mi nji deset, petnest kazali da bi odma išli, ali da nemaju sto eura za put. I zato ću na predsjedništvu naše zajednice odma zatražit da se ljudima plati put, a oni će vratit novac kroz svoj rad.

Slobodna Dalmacija