Znam da će neki ovo moje pismo shvatiti kao šalu, ali meni dugo nije bilo do šale, ni do pisanja, a evo danas ne radim, malo sam na terapijama, leđa me ukočila, ne mogu se sageti, pa vam pismo pišem ostojećke, nešto mi palo na pamet…

Vjerujem kako će mi leđa popustiti za koji dan pa ću moći voziti do zavičaja, može voziti i sin, ta nije nejak, ali ja sam nekako najsigurniji u se, ovi mlađi se zaliću na cesti, a meni živci poigraju, pa psujem, trujem i onda žena galami, smiruje nas, ne znaš gdje je veća opasnost, na cesti ili u autu.

Ako Bog da i moja vozačka sposobnost stignemo mi sretno u zavičaj, a u zavičaju uvijek bude dobro, zabavno za blagdane: oživi selo koliko toliko, jede se, pije, napija, napija i u tom tutnju blagdani začas prođu.

Nego mislio sam vam ispričati i moje suborce podsjetiti, a znaju oni to dobro, na jednu zanimljivost do sada, koliko ja pratim medije, a patim koliko uspijem, nitko ne upita nas prave ratnike gdje su nam  sada maskirne, gardijske, vojne odore, one što smo u njima ratovali četiri godine? Jesu li u nekom muzeju ili kao uspomene na teške i slavne dane čuvamo u ormarima?

Odgovor na ovo pitanje nije šala: ja sam svoju ratnu maskirnu odoru, a imao sam dvije tri, odmah nakon rata iznajmljivao  dezerterima za slikanje, snimanje, počesto i za izlazak, ali dalje od poznatih mjesta.

Snimali su se na položajima na Kupreškoj visoravni, iznad Šuice, neki i malo dalje, u Rami, Uskoplju, po scenariju koji je snimatelj unaprijed znao: kako vjerodostojno glumiti ratnika. I fotografije odlične, pa su ih ti dezerteri spremali negdje u ladice, znali su da će zatrebati, kad tad!

I nisam samo ja to radio, radili su to i moji suborci, mi se jesmo posmijavali, ali se isplatilo iznajmljivanje i još k tomu dodatne plaćanje šutnje. naravno, uz iznajmljivanu odoru, komplet, išlo je i oružje. Što da vam pišem : dezerteri i lažni humanitarci ispali pravi ratnici – na fotografijama!

A onda dođe vrijeme kada je prestalo iznajmljivanje, dezerterima bilo dovoljno ratnih fotografija, a mi ratnici teško živjeli i obitelji prehranjivali, sve čekajući neki posao. A čekanje se oduljilo i smislimo mi foru i prodamo je dezerterima, ovima što su pristizali sa svih strana, kako će biti najuvjerljivije za njihov ratni put biti ako im ratne odore budu u ormaru, u trajnom vlasništvu. I nasjeli oni, a sjeli i mi u autobuse plativši karte novcem od prodanih ratnih odora, odijela, nekih ratnih uspomena, a neki su prodali dezerterima i svoje ratne priče, doživljaje, kako bi mogli potomcima pričati priče iz rata i strahote koje su doživjeli i jedva preživjeli!

I zato se ne čudite kako potomci, djeca i unuci dezertera ponosno pričaju gdje su njihovi očevi ili djedovi bili ’91. i što su sve doživjeli.

A potomci, djeca i unuci, nas pravih ratnika, ovdje u tuđini, nemaju kome pričati o tome, nitko ih i ne pita, a šutimo i mi ratnici, jer nemamo ni ratne odore u ormarima, malo je i fotografija, uglavnom zgužvanih ili izblijedjelih, a i novinari se nešto ne pretrgoše pišući o nama, pravim ratnicima?! I njima su draže priče o ratnim doživljajima ovih s fotografijama u “zlatnim” okvirima, ili u vitrinama, i odorama u ormarima. Oni znaju ljepše pričati, imaju bogatiju maštu, a nama dosta i rata, i strahota i prisjećanja, mašta je za nas luksuz, pa najstrašnije događaje “pribijemo u tri riči”, a štaš onda pisat i o komu?

Dobro, nisu svi ovo radili, a da nas je bilo, bilo nas je, morali smo se i mi snalaziti do odlaska u tuđinu!

Imam ja još tih priča o dezerterima u ratu, pa još koje napišem.

www.tomislavnews.com