U Hrvatskoj je prošle godine prema podacima MUP-a izdano oko 115,000 radnih dozvola za sve industrije, a broj agencija koje dovode radnike strelovito raste i sad ih je više od 400.

Najviše je stranih radnika iz BiH (34,400), Srbije (18.200), za zatim iz Nepala (11.000), Makedonije (9500) i Kosova (8300). Filipinci su tek na šestom mjestu, ali njihov broj raste jer će neki iz zemalja u okruženju otići će u bogatije zemlje. Radnici dolaze i iz Indije i Indonezije.

Istina je da od gornje brojke, u turizmu i ugostiteljstvu, prošle je godine radio svaki četvrti radnik, točnije njih oko 31.000., puno manje nego u graditeljstvu u kojem je radilo 50,000. stranih radnika, ali broj će sigurno rasti kao što ste spomenuli. Filipinci su nama simpatični jer praktički svi govore engleski što je za turizam izuzetno važno, rekao je za N1 Boris Podobnik, član ekonomskog savjeta i Nadzornog odbora UGP-a.

Uvjeren je da će se uvesti dovoljan broj radnika no smatra da će jednako tako lako i otići.

Radnici koji dolaze kod nas su dobro povezani i prenose svoje iskustva pa oni koji dođu s vremenom lako i odu bilo gdje drugdje gdje su plaće i uvjeti bolji, upozorava Podobnik.

Podsjeća i na to da sad kad smo u Schengenu granice ne postoje.

Varaždinac može živjeti u Varaždinu, a raditi u Sloveniji, isto kao što mnogi Slovenci i čak Talijani rade u industrijskoj zoni Umaga. Ako ne budemo dovoljno konkurentni kao narod, Nepalci i Filipinci koji dođu kod nas raditi, drugi će mjesec otići možda negdje drugdje u EU, upozorava Podobnik i pita se kako će zadržati strane radnike, ako nisu u stanju zadržati Hrvate.

A upravo je zadržavanje kvalitetnih radnika problem. Sugovornik N1 kaže kako rješenja već postoje te da su ih implementirala i zapadne zemlje, no problem vidi u tome što se Hrvatska još nije opredijelila hoće li postati imigrantska zemlja koja trajno želi strance iz nama različitih kultura ili ne.

Zasad mi radije uvozimo svake godine nove radnike iz Azije jer praktički svi koji dođu iz dalekih azijskih zemalja moraju imati povratne avionske karte. Nijemci, recimo, da zadrže strane radnike, daju im stambene kredite. Na taj način ih se ‘veže’ pa ne mogu lako otići iz zemlje čak i ako nađu bolji posao. Jasno, način da godinama dobivate iste radnike iz dalekih zemalja je i da omogućite dolazak obitelji, samo iskustvo na zapadu je da često to ne znači samo najužu obitelj, kaže ekonomist UGP-a.

Podsjeća i na primanja u Hrvatskoj. Upozorava da su razlike u Hrvatskoj u standardu velike te da su velike i razlike u plaćama u raznim dijelovima Hrvatske.

Spremačice su u prošloj godine dobivale u prosjeku od 3700 do 6700 kn plaće, kuhari/ce od 4300 do 9400 kn, a govorimo o prosjeku. Konobari su imali u prosjeku od 4200 do 7300 kn, pizza majstori od 4600 do 10.500 kn, pomoćni radnik od 3,900 do 7000 kn, nabraja Podobnik i dodaje kako je u Hrvatskoj prosjek relativna stvar i da se pri usporedbama često naprave i greške te su zasad samo poslodavci ti koji koji se trude zadržati radnike.

Jedan ugostitelj mi je iznio da recimo u jednom modelu kuhari u Splitu dobivaju 2000 eura u sezoni, a 1000 eura izvan sezone kad se ni ne radi. Po istom modelu konobari dobivaju 1500 eura u sezoni i 1000 izvan sezone, ali rješenja su uistinu od slučaja do slučaja, kaže Boris Podobnik i upozorava kako neki plaćaju minimalac dok ostatak ide na ruke.

Dakle, rješenja ima, prijedloga kako zadržati radnike ne nedostaje, no nažalost, kako to u Hrvatskoj biva, sve se radi ili nonšalantno dok problema nema ili stihijski kad se problemi nagomilaju, a tako je čini se i sa osiguravanjem kvalitetne radne snage koja će pomoći iznijeti turističku sezonu, od koje se najvećim dijelom puni državni proračun za “besplatne” vrtiće, škole, zdravstvo.