Punih mjesec dana Marija Šarić, članica Planinarskog društva Pločno iz Posušja, članica HGSS stanice Posušje i speleologinja tijekom mjeseca travnja boravila je na usponu na jedan od himalajskih vrhova u pothvatu koji je rezerviran baš za one najhrabrije.

S novinarkom Radio Posušja Zdravkom Pišković podijelila je svoja iskustva o usponu, ljudima, običajima, prirodi Nepala, zemlje koja joj je bila baza za uspon na jedan od stotina vrhova koji se nalaze na visinama najvećeg planinskog lanca na svijetu – Himalaje.

Marija se zajedno s Duvnjakom Ivanom Bakulom na ovo putovanje otisnula početkom travnja. Punih 29 dana je boravila na tom putovanju. Dalek put, zanimljiva administracija oko uspona, spor uspon, surova priroda razlog je zašto se tako dugo boravi u ovoj zemlji ako se odlučite na uspon na jedan od vrhova Himalaje.

Nakon što su se malo slegla sjećanja, koji su dojmovi? O usponu, prirodi, ljudima, putovanju, tvom iskustvu…

Marija Šarić: Dojmovi su drugačiji i zanimljivi. To je bilo iskustvo koje se ne može doživjeti u Europi, od ljudi, prirode koja ima više zona i ide od jedne do druge krajnosti. Mi smo pošli iz pustinje sa 1300 metara nadmorske visine i išli smo do našega vrha koji se nalazi na 6 000 metara nadmorske visine.

I tim putem prolaziš kroz prašumu u kojoj dominira meni potpuno nepoznata vegetacija. Kada digneš pogled nebu, vidiš mnoštvo planinskih vrhova, jer toliko su veliki da toliko dominiraju. Mi u prašumi na 30 stupnjeva, a pogled na nebo je pogled na vječni led.

Ljudi i kultura su često dvije velike suprotnosti: od toga da se iznenadiš do toga da se zgroziš. Naprimjer, njihov život sa životinja potpuno je isprepleten do te mjere da ne smetaju ni miševi koji hodaju ispod stolova u restoranu, do siromaštva te mjere da je perilica rublja skoro pa nepoznat pojam čak i u gradovima. Ni mi je nismo koristili.

U višim pak djelovima zemlje su ljudi koji još oru zemlju s volovima i drvenim plugovima. U djelovima zemlje gdje je snijeg, djeca su bosa i oskudno obučena. No, bez obzira na to, prevladava neko zadovoljstvo. Težak je život i način rada, ali opet prevladava veselje.

Puno toga me je baš impresioniralo. Naprimjer, kada smo salazili s uspona, spustili smo se do Tibeta. Meni je tu bilo zanimljivo saznati da na tom mjestu nikada ne pada kiša. Naime, mjesto je okruženo napurnom koji su osamtisućnjaci i jednostavno se oblaci kroz taj masiv ne mogu probiti. Zato su i kuće s ravnim i zemljanim krovovima.

Zanimljivo je bilo vidjeti i špilje u kojima su nekadašnji stanovnici živjeli bježeći pred ratovima.

U nižem djelu zemlje gdje su gradovi, zanimljive su mi bile ceste. Ceste su loše, gužva je na njima, prometna kultura koja je u svijetu, kod njih ne postoji. Svi voze i hodaju po cesti kako žele. Vidjeli smo i kako rade asfaltiranje. Asfaltiranje je doslovno razbacivanje šljunka i pijeska i polijevanje s kantom katrana.

Zanimljivo je bilo i vidjeti kako se grade viseći mostovi preko ogromnih usijeka. Ljudi u razmaku od jednog metra nose i po nekoliko tona tešku sajlu u velike visine tih ogromnih usijeka i planina.

Prolazeći kroz sela, teško je zamisliti kako su izgrađena, jer do njih vode koziji putevi koji su na brdskim nagibima.

Ma, zapravo toliko je zanimljivosti da je teško nešto izdvojiti. Kada gledam danas mnoštvo fotografija i kratkih videa koje smo snimili, svaka fotografija i video doista nosi jednu veliku priču iz života ljudi, običaja, religije, prirode, planina…

Kada govorimo o samom usponu, nije to bio pohod na najveći vrh Mount Everest, nego na jedan od vrhova Himalaje koji je također visok i surov?

Marija Šarić: Tako je. To je puno ljudi zbunilo kada smo krenuli na put. Jer nije to područje ravnice iz koje se izdiže Himalaja i to je to. Lanac Himalaje ima preko 400 vrhova koji su otvoreni za penjanje. To znači kada idemo na uspon, trebamo dobiti dozvolu nepalske vlade za uspon. Himalaja također ima isto toliko vrhova koji su zatvoreni za uspone.

Oni su zatvoreni jer je u povijesti poginulo previše ljudi na tim usponima, ili su ti vrhovi reljefno toliko nepristupačni. Neki su vrhovi za njih sveti, pa su također zatvoreni. Npr. planina Macha Pichure, to je planina koju na engleski zovu Fish tale, jer izgleda kao riblji rep. Izgleda kao da je tu neki drevni kit ostao skamenjen. Ona je zabranjena jer u njezinom podnožju žive posljednji snježni ljudi nama poznati kao jetiji.

”Zahvaljujući” surovosti prirode planine na kojoj ste imali uspon, par koraka vas je dijelilo od zacrtanog vrha? Vratili ste se… Što se dogodilo?

Marija Šarić: Surovost je baš dobra riječ. Prvo hladnoća. Toplije je u dubokom, nego na toj planini. Kada smo se mi penjali, baš je tada naišla neka hladna fronta. Bilo je -25 do -30 stupnjeva. Samo spavanje u baznom kampu na 5400 metara nadmorske visine je već iscrpljujuće. Samo te postojanje iscrpi. Mi smo se penjali na glečer što daje dodatnu težinu usponu. Glečer je led. Penjali smo s posebnom tehničkom opremom s derezama i cepinom. To su kao neke bodlje na nogama koje se zabijaju u led, te sjekira koju zabijate u led i tako napredujete.

Nama je trebalo za tri kilometra 14 sati. Svaki korak je morao biti siguran. Nagib terena je 50 stupnjeva i ako se okližete, nema vas. Zatim hodamo i nailazimo na procjep, tako velik da se čini kao da nema dna, osjetite strujanje vjetra iz procijepa i imate osjećaj kao da je to živo biće. No, drži nas adrenalin i napredujemo. Nije toliko prevladavao umor koliko glavobolja zbog visinske razlike.

Ne smijemo požuriti jer nam nestaje kisika, a ako usporimo, onda nam prijeti smrzavanje. Kada smo došli na 200 metara pod vrh, pod nama je teren propao. Lavina je krenula i stala. Kako je s nama cijelo vrijeme bila climbing šerpa koja je bila i na Mount Everestu, i na K2 i dosta opasnih vrhova na visini od 8.000 metara, njegova procjena je bila da je preopasno. Tada smo se složili da se vraćamo. Na kraju, najbitnija je glava, a i ovo što smo postigli za nas je već bilo veliko. Vrh koji smo pokušali osvojiti zove se Toroni Peak.

S kojim izazovima, i onim mentalnim i onim fizičkim si se suočila na tom baš usponu?

Marija Šarić: Fizički izazovi nisu bili toliko veliki, jer se on podrazumjeva, pa smo se i spremili. Sama činjenica da nam je do baznog kampa trebalo 130 kilometara i jako puno elevacije, te jako puno različitih krajolika, različitih temeratura je već bio pothvat sam po sebi. No, glava ovdje igra najveću ulogu. Prve večeri u baznom kampu, već je bilo teško od hladnoće i glavobolje, kad se začuo strašan zvuk.

Najstrašniji koji sam čula. Bila je to lavina s druge strane našega vrha. Lavine su jako česte, tako da je ta spoznaja bila nekako najstrašnija stvar. Boraviti u takvim planinama je samo po sebi rulet. Šerpa koji nas je pratio nam je otkrio kako je zadnjih godinu dana dvoje njegovih bliskih prijatelja poginulo u lavini. Kazao nam je da svake godine nekoliko ljudi iz sela na ovom poslu izgubi život u lavini.

Osim šerpe, vas je na usponu pratio jedan tim ljudi koji je stalno bio uz vas?

Marija Šarić: Imali smo s nama pet ljudi. Njih troje je nosilo stvari za kamp. Oni su nosili npr. šator i plin koji nam je bio jako važan, jer otapali smo snijeg koji smo pili. Naši porteri su po prirodi manji od nas bar za glavu, imaju odprilike oko 60 kg, a cijelo vrijeme su nosili oko 50 kilograma naših potrepština.

Zanimljiva je ta snaga. I sve to nose na leđima naslonjeno, ali zapravo sve obješeno oko jedne trake na glavi. Druga dvojica su nam bili vodiči koji su nam pomagali prilikom uspona i postavljali konope za uspon.

Zanimljivo nam je istaknuti da ovaj uspon ne ide na način da se pojaviš pod Himalajom i odlučiš se penjati… Puno priprema, pa čak i administracije je potrebno ispuniti. Koji su bili uvjeti?

Marija Šarić: Upravo tako. Morate imati povijest planinarenja da bi dobili dozvolu za uspon. Taj koji daje dozvolu želi biti siguran da je pothvat osoba spremna izvesti, te fizički i mentalno sve iznijeti. Ja sam recimo svaki dan pola godine prije uspona trčala barem 10 kilometara i pored toga išla u teretanu.

Kako sam radila u Austriji, sve slobodne dane i vikende sam provodila na usponima po Alpama jer bi tu imala i barem kakvu takvu aklimatizaciju. Sve to treba dokazati, da bi oni dali dozvolu za uspon.

Je li ovo iskustvo bilo gorko u smislu ”nema šanse da ovako nešto opet učinim” ili ipak slatko u smislu ”gdje ću iduće”?

Marija Šarić: Definitivno se vraćam. To je sigurno. Takve zemlje ili voliš ili ne. Ja sam prevagnula na ovu stranu da su me oduševili. Bilo je ovo pomicanje svojih granica. Bila sam toliko umorna, ali opet toliko zadovoljna. Za drugi put znam točno kakve trenige trebam, na što se pripremiti.

Drugi put ponijeti meso. U zabačenim selima u koja smo svraćali mesa nema iz religijskih razloga, dok u velikim gradovima nema frižidera, pa ljudi kolju i drže meso po štandovima na visokim temperaturama. To su mesnice koje smo mi vidjeli. Mi nismo htjeli riskirati.

Majo, kako ste uopće došli na ideju da se otisnete na ovaj put?

Marija Šarić: Mislim da svaki planinar sanja o Himalaji. To je bio moj san i drago mi je da se ostvario.