Vrlo često posljednjih ste godina mogli čuti ili pročitati priče o dolasku Hercegovaca u novonastalu samostalnu Republiku Hrvatsku. Njihovo naseljavanje (i) u Slavoniju i Baranju postalo je tako nešto sasvim uobičajeno, s tim što ga mnogi koriste s negativnim konotacijama u smislu potpunog mijenjanja mentaliteta mještana.

No, primjer seobe u suprotnom smjeru, ipak, nešto je sasvim neobično, pogotovo kad se dogodi poslije polustoljetnog, i to vrlo sadržajnog, čak potresnog života u Đakovu i Osijeku. Upravo sve ono što je, najčešće zbog karizme nepoćudnog prezimena, proživio u vrijeme bivšeg režima prepričao nam je danas 77-godišnji Frano Boban. Naime, odlučio je smiraj živopisnog života potražiti u svom zavičaju, u rodnoj Bobanovoj Dragi, odnosno Sovićima.
GLAVA OBITELJI

Vratit će se Frano u mislima na razdoblje uoči Drugog svjetskog rata, na 1938., kad je rođen kao najstarije muško dijete (s dvije sestre i trojicom braće) u obitelji Jerka Bobana, koji je, Frano ne skriva, bio ustaša, zbog čega je, kao i stričevi i ujak po završetku rata, bio osuđen na osam godina zatvora i prvi od Bobanovih i pušten iz Zenice.

– Posljedice tamnovanja odrazile su se na očevo zdravlje, obolio je od teškog oblika tuberkuloze, pustili su ga “da umre kod kuće” i preminuo je lipnja 1951., kad sam tek završio sedmi razred osnovne škole – prisjeća se Frano te dodaje: “Kratko prije nego će izdahnuti promovirao me u ‘glavu kuće’, a bilo mi je tek 16…”

Frano je, kaže, imao sreću što je očev blizanac, stric Ivan, bio vrlo sposoban, s bogatom udavačom, pa im je obećao i omogućio školovanje, ali su te godine bile obilježene mukotrpnim radom u polju uzgajajući duhan, grožđe… Nakon završetka osnovnog osmogodišnjeg obrazovanja Frano se upisao u Ugostiteljsku školu u Trebinju, ali je poslije samo godinu dana odlučio prihvatiti poziv tetke iz – Piškorevaca: “Dođi, gdje nas je troje, bit će i za četvrtog!”
NA VOJNOM SUDU

Tako je, krajem kolovoza 1954., počela nova epizoda u životu još mladog Frane Bobana, koji je svakodnevno putovao u obližnje Đakovo gdje je postao gimnazijalac. Naravno, nastavio je igrati nogomet (nakon što je kao dječak nastupao za Uskok Sovići), sada u juniorima piškorevačkog Ratara gdje je, zanimljivo, kapetan bio Drago Majer, odličan vratar – otac kasnije slavnog vratara osječkog drugoligaša Pave! Divili smo se njegovim paradama. Zaigrao je potom Frano i za đakovačku Slobodu, preorijentirao se kasnije u rukometaša. Godine su prolazile, apsolvirao je gimnaziju (’57.), potom počeo studirati ekonomiju u Zagrebu, gdje se i oženio, postao otac već kao brucoš (kći Silvia je liječnica, specijalist anesteziolog, nakon neuspjelog braka s Osječaninom Sinišom Kadoićem, od ’92. živi i radi u Njemačkoj budući da se udala u vrijeme Domovinskog rata za ranjenog njemačkog reportera, kasnije stradalog u Iraku, nap. a.), ali je kao student četvrte godine prvi put osjetio “hipoteku karizme Boban.”

– U jednom sam društvu, u fakultetskom kafiću, rekao nešto sasvim bezazleno, što je, međutim, protumačeno nepoćudnim stavom, i nakon samo nekoliko sati dobio sam signale jedne dobre prijateljice s faksa (u prostorijama SD-a Mladost, gdje sam bio rukometaš i atletičar) da “nestanem” iz Zagreba, savjetujući mi “da u bijegu zaobiđem Đakovo, Bobanovu Dragu…”

Tako se Frano našao u Mostaru. No, vrlo brzo, na relaciji Zagreb-Grude, saznalo se što je rekao zagrebački student Boban. Pokrenut je kazneni postupak, odmah je regrutiran (u srpnju ’62. u Trebinju) i iste jeseni odgovarao na vojnom sudu!

– Naravno, već se tom prilikom uzimalo u obzir moje podrijetlo, uz ostalo znalo se da je Mate Boban (predsjednik nekadašnje HR Herceg-Bosne, preminuo 1997.) moj zet (oženio Franinu sestričnu Ljubu, nap. a.), gdje mi je, usprkos korektnom suđenja, određeno šest mjeseci zatvora, u Bileći.
SUKOB, BOLNICA I MIROVINA

Studij ekonomije Frano Boban nikad nije završio. Nakon odsluženja vojnog roka vratio se u Đakovo, k supruzi i kćeri, zaposlio se u tadašnjem Zavodu za socijalno osiguranje kao pripravnik, završio državni ispit u Zagrebu, što mu je omogućilo napredovanje, postavši voditelj službe zdravstvenog osiguranja. Slobodno vrijeme provodio je prvo kao rukometaš, kasnije rukometni sudac i kontrolor suđenja, s tim što je na poznatoj Badiji pohađao tečaj za buduće rukometne trenere, što ga je, sveukupno, duboko involviralo u pore đakovačkog sporta, poglavito rukometnoga. A onda se, 1976. godine, Frano s obitelji doselio u Osijek gdje je kupio stan.

– Poznavajući Čedu Končalovića (također nekad rukometaš, preminuo proljetos, nap. a.) i direktora Vojina Milinkovića postao sam referent, pa revizor u Komunalnom zavodu za socijalno osiguranje Osijek – raspričao se Boban.

– S Čedom sam bio u dobrim odnosima, iako sam znao da su mu roditelje ubili ustaše ’41., nedaleko od Požege, što mi je on nekoliko puta i rekao. “Grozno je to, nešto sam slično i ja doživio jer su mi četnici ’43. ubili jednog polustrica pred očima moje majke, njegove sestre i nas dvoje djece”, znao sam mu u tim razgovorima reći. Budući da se služba, u međuvremenu, reorganizirala, Čedo mi je postao i direktor, ali smo i dalje bili, dugo godina, u odličnim odnosima. No, želeći valjda potencirati način na koji su mu skončali roditelji od onih kojima su pripadali i moj predci, to je jednom prilikom ponovio pred povećim društvom u svom kabinetu. Ubrzo sam, zato, odlučio otići, pronašao drugi posao, prvo sam bio šef računovodstva u Izotehni, pa u tek otvorenoj kući Informatora u Osijeku, a potom u Kliničkoj bolnici. Prvo sam bio šef Odjela za upis bolesnika i obračun troškova liječenja bolesnika, dogovorno zatim preuzimam poslove šefa računovodstva u Medicinskom centru, a kad je prestao djelovati vratio sam se u bolnicu gdje sam i umirovljen na moj 65. rođendan, 21. lipnja 2003., s gotovo 40 godina radnog staža…
SPORT I HZL

Svih tih godina Frano Boban i dalje je bio odan sportu, naročito rukometu. Kao kontrolor suđenja, štoviše, dosegnuo je najviši državni status, a u lokalnoj sredini nakon Domovinskog rata (u kojem je bio izravno uključen, kao i sin, dragovoljac Neno) obnašao je i dvije godine dužnost predsjednika Rukometnog kluba Osijek ’93. Sveukupno u sportu je bio aktivan pola stoljeća.

– Nastojao sam se, oduvijek, sportski obrazovati što je moguće više. Primjerice, jedan sam i od prvih školovanih, kuglačkih trenera u bivšoj državi. Uspješno sam vodio i trenirao, kao jedan od utemeljitelja, osječku Slobodu. U tom sam sportu, uostalom, i imao posljednju ozbiljniju sportsku aktivnost.

No, već dugo ste Franu svakodnevno mogli sresti u Kuhačevoj 29, u prostoriji Hrvatskog liječničkog zbora, Podružnica Osijek.

– Od Mediteranskih igara u Splitu 1979. suradnik sam HLZ-a, a na nagovor dr. Vlade Jokanovića koji je, nažalost, otišao na “drugu stranu”, iako sam ga nagovarao da ostane u Osijeku… I danas dolazim ovamo, imam svoj ritual, pročitam novine, ako treba nešto pomognem i tako uživam mirovinu.
POVRATAK KORIJENIMA

I bez opisanih životnih turbulencija, Hercegovac koji se vraća tamo gdje je rođen, vjerujem, dovoljan je povod za ove retke. Pogotovo s obzirom na preostalih nekoliko njegovih promišljanja kao što je odgovor na pitanje drži li da je na njegov životni put utjecao prst sudbine ili nešto drugo.

– S obzirom na moje podrijetlo, mislim da je povijest kojim slučajem krenula drugim tijekom i moj bi put izgledao bitno drukčije. Zna se kakav je bio odnos u vrijeme bivše države prema nama koji smo “naslijedili” grijehe prošlosti naših predaka. A što se mene osobno tiče, nikad nisam htio jer nisam niti mogao pobjeći od svog podrijetla, snalazeći se u raznim okolnostima kao i ostali zemljaci.

Na kraju dugog i nadasve iskrenog razgovora, potpisniku ovih redaka dogodio se “kiks” postavljanja pitanja koje – nije smjelo biti izravno postavljeno! Želio sam znati zbog čega se Frano Boban, poslije svega što je proživio, odlučio na kraju ljeta vratiti korijenima, vratiti živjeti u Bobanovu Dragu. Jer, Frano je zaplakao kao dijete, ne mogavši suspregnuti suze. Sve mi je bilo jasno, nije morao ni reći ono što “ne znam”:

– Obećao sam Neni da ću kad-tad doći k njemu – odgovorio je Frano spominjući sina koji je, nakon što je sam sebi presudio, kremiran, pa pokopan na tlu svojih predaka.

Držao sam da put Frane Bobana zaslužuje predočavanje javnosti, ali nas njegovo još detaljnije opisivanje svega proživljenoga tek očekuje. Rekao mi je, naime, na rastanku da će, osim rada s motikom na polju, na povratku u Hercegovinu od jeseni pisati i autobiografiju. Na tragu iznesenih misli i događaja koje je podijelio i s našim čitateljima.

ŽIVOT ZA PAMĆENJE
Iz Drage u dragi Osijek

Frano Boban, kao najstarije muško dijete obitelji Jerka Bobana, rođen je 21. lipnja 1938. u Bobanovoj Dragi, Sovićima (općina Grude, BiH). Doselio se u Piškorevce 1954., a najveći dio života proveo je kao stanovnik Đakova i, potom, Osijeka, gdje se doselio 1976. Umirovljen je kao djelatnik Kliničke bolnice Osijek na 65. rođendan. Iza njega su dva braka, u kojima je postao otac četvero djece (danas je troje živih) i šestero unučadi. Ponosi se aktivnim sudjelovanjem u Domovinskom ratu, statusom dobrovoljnog davatelja krvi i nizom priznanja za dugogodišnju sportsku aktivnost, te Medaljom za razvoj sportske rekreacije.
VEZA SA ŠUKEROVIMA
Burno, s tragičnim raspletom

Mnogo je Osječana koji znaju i za rodbinsku vezu Bobanovih i Šukerovih. Osamdesetih godina Franin sin Neno bio je rukometaš, a Nevenka Šuker (Davorova sestra) igrala je odbojku za Željezničar. Upoznali su se u Zrinjevcu, buknula je ljubav koja je okrunjena brakom i s dvoje djece, kćerkom Anamari (’88.) i mlađim sinom Marinom. “Oboje su bili iznimno daroviti, ali im je zajednička bila i lijenost”, tvrdi Frano. “U protivnom, Nena bi sigurno igrala za reprezentaciju, a pitanje je dokle bi dogurao moj Neno. Nažalost, sve je završilo kako to nikom ne bih poželio…” Dok priča, zaiskrile su mu suze u očima. Poslije Domovinskog rata Franin sin otišao je u Zagreb gdje je Nevenka već živjela, više nije igrala, a brat Davor aktivirao ju je na čelu njegove tek osnovane akademije. Kasnije je u istom okruženju trebao biti i Neno, ali je to odbio, ostao raditi u HEP-u, što se baš nije svidjelo Davoru. Bilo je to i vrijeme kad su odnosi na relaciji Bobanovih i Šukerovih već bili narušeni, naročito oni bračni Nevenke i Nene. Tragični rasplet događaja naslućivao se nakon Nevenkinog zahtjeva za razvod braka, što je dodatno pogoršalo Nenino već narušeno psihičko stanje, te je u trenutku slabosti pokušao suicid, a kasnije, ostavši sam, ponovljeni pokušaj mu je, nažalost, i uspio. I to nakon što mu je supruga već preminula jer joj je pozlilo za upravljačem tijekom vožnje iz Zagreba prema Splitu. Što se, pak, tiče odnosa sa Šukerovima, Frano je, bez mnogo objašnjavanja, odgovorio da nisu idilični. Naprotiv!

Nikad nisam htio jer nisam niti mogao pobjeći od svog podrijetla, snalazeći se u raznim okolnostima kao i ostali zemljaci…

Slobodno vrijeme Boban je provodio prvo kao rukometaš, kasnije rukometni sudac i kontrolor suđenja, a pohađao je i tečaj za trenere…

Dobio sam signale jedne dobre prijateljice s faksa da “nestanem” iz Zagreba, savjetujući mi da u bijegu zaobiđem Đakovo, Bobanovu Dragu…

www.glas-slavonije.hr