Dvije mostarske obitelji dočekuju i katolički i pravoslavni Božić. U politički uzburkanom Mostaru neki misle da to može biti problem, ali oni tvrde da je to neizmjerno bogatstvo. I izgleda da imaju dobre argumente.

Novinarku, Hrvaticu iz Mostara, Kristinu Dropuljić i sportaša, nogometaša Srbina iz Pančeva Gorana Markovića, tada igrača mostarskog Hrvatskog športskog kluba (HŠK) Zrinjski, spojila je ljubav. Sada sa svoje dvije kćerkice dočekuju dva Božića, piše Deutsche Welle.

Isti osjećaji za oba blagdana

“Božić je najradosniji kršćanski blagdan. U našoj obitelji slavimo oba, i katolički i pravoslavni, a pripreme počinju sredinom prosinca. Ukrašavanje božićne jelke te dekoracija doma posebno veseli dječicu, a spremanje božićne trpeze puno se ne razlikuje – sarma je obvezna kao i kolači. Na pravoslavni Božić pravi se česnica koja je poseban doživljaj za djecu ali i za starije.

Osjeti se toplina doma i miris kolača pa nekako spokojno očekujemo prvi Badnjak i misu polnoćku”, kaže za DW mlada majka Marković. Ona i njezin suprug Goran svojoj djeci nastoje prenijeti običaje i iste osjećaje za oba blagdana, a ovo je njihov prvi zajednički Božić u njenom rodnom Mostaru. Djevojčice se vesele božićima jer dva blagdana podrazumijevaju i dvostruke darove. “Zajednički posjećujemo naše dvije crkve.

Djevojčice se krste na dva načina i nismo opterećeni nikakvim podjelama jer ih mi ne osjećamo. Posebno bogatstvo je slaviti dva Božića, dva dolaska Isusa na svijet. Do sada smo katolički Badnjak slavili u Srbiji kod suprugove bake, koja je katolkinja i Slovakinja.

Jako je lijepo to sve doživjeti, da se u dvije zemlje, dvije vjere i tri nacije, ne razdvajaju nego podržavaju i slave blagdani”, zaključuje ona s riječima da je predrasuda uvijek bilo i da će ih uvijek i biti. Kako se u Mostaru doživljava ta njihova “mješovitost”? “Nekima je to simpatično, a neki smatraju kako je to otežavajuća okolnost koja će presuditi prilikom mogućeg zaposlenja mog supruga.

Ja nikada nisam osjetila bilo kakvu diskriminaciju zbog jezika kojim govorim, čak ni u Srbiji. Svi bi trebali početi njegovati različitosti. Upravo je u tome bogatstvo naše zemlje”.

“Tri tjedna intenzivnog doživljaja Božića”

Božić njegovog djetinjstva po ‘julijanskom kalendaru’, davne 1993. godine u ratom obavijenom Mostaru, prije nekoliko godina na svom Facebook postu opisao je Goran Sudar, informatičar, mostarski Srbin koji je sa svojom obitelji proživio svaki dan rata u svom rodnom gradu.

Njegov Božić tada su obilježili njegovi susjedi Hrvati i Bošnjaci. Prije nekoliko mjeseci on je oženio ljubav svog života, Hrvaticu Ružicu, a svadbeno slavlje u kojem se vijorila hrvatska i srpska zastava dospjelo je i u regionalne medije. “Nas dvoje doživljavamo Božić kao i prije jer se u ovoj svakodnevnici ne možeš drukčije ponašati jer onda “nisi normalan”.

Mi nemamo dva Božića, mi imamo intenzivni doživljaj Božića koji traje tri tjedna i to je savršenstvo. Ja ne mislim da je Božić doživljavanje određenih pravila koja nameće Crkva i društvo. To je tvoj osobni osjećaj. Na kraju krajeva, tko može definirati Boga i Božić? To nisu uspjeli ni najveći teolozi. Mi imamo izgrađen svoj mali, izgrađeni svijet, svoj El Dorado kojeg mnogi nisu našli, u kojeg nitko ne može dirati jer mi to ne dozvoljavamo.

Imamo Božić, imamo Uskrs, imamo čak i Bajram jer imamo prijatelje koji slave Bajram”, za DW opisuje Goran današnje Božiće svoje obitelji. Njegovi susjedi o kojima je pisao na postu najviše su ga naučili što znači Božić.

“Cijelo sam vrijeme rata bio u Mostaru i moji susjedi držali su me kao malo vode na dlanu, kao mali biser. Moji susjedi, ono o čemu sam pisao na postu. To je ta toplina. Ne pripremama i vještačka, nego neposredna i iskrena. Kada si na rubu očaja, kada sjediš u kući i nemaš ništa i onda ti počnu dolaziti. Oni su meni i mojoj obitelji bili i simbolizirali moja sveta Tri kralja.

Meni je tada, kao 15-godišnjem klincu, najvažnije bilo da se dočepam kompjutera. Da ne stradam, ne poginem prije nego što ‘probam kompjuter’. Grozno mi je bilo razmišljati hoću li provesti život strepeći da me netko ne ubije ili da ja nekoga ne ubijem”, prisjeća se Goran.

Njegova supruga Ružica u potpunosti se s njim slaže, podsjećajući na propovijed mostarskog biskupa s božićne mise na kojoj su oboje bili.

“Jedan dio božićne poruke mostarskog biskupa bio je da je Božić naš bližnji. Znači ljudi koji su kraj nas, obitelji s kojima smo povezani. Važno je da se ljudi okupljaju u ljubavi. I ništa drugo”, kaže ona.

“Ovakva BiH omogućila je budalama da isplivaju na površinu”

Na pitanje jesu li dva Božića problem u politički i nacionalno podijeljenom Mostaru, supružnici Sudar imaju zanimljiv odgovor. “Na stadionu gdje imaš 50.000 ljudi, gdje su svi doktori znanosti, dovoljna je samo jedna budala da se svi počnu ponašati kao on.

Današnja BiH omogućava budalama da isplivaju na površinu. U tome je problem. I nije istina da se u Mostaru svi mrze. Mostar ima samo jednu lošu osobinu – to je grad u kojem se najviše trača-ogovara od svih ostalih. Sve ostalo je daleko bolje. Mostar je jedini multietnički grad u BiH.

Mržnju izmišljaju i potenciraju ljudi koji se od nje napajaju”, zaključuju oboje. Njegov tekst, ‘Božićna priča ili nešto više’, koji je objavio na Facebook profilu prije nekoliko godina i danas se čita.

Svojim učenicima u Katoličkom školskom centru u Banja Luci pročitao ju je i profesor Anton Šarac. Kraj je dočekan u tišini i suzama banjolučkih srednjoškolaca. Pravoslavni Božić tada dječaka Gorana Sudara obilježili su susjedi, Hrvati i Bošnjaci i sami pogođeni ratnim strahotama i neimaštinom.

Kako je tko imao, obitelji Sudar, svojim susjedima, donijeli su namirnice kako bi obilježili pravoslavni Božić. Za tada dječaka Gorana to je bio ‘Bečki Božić’ ali i dokaz da nekome i nečemu pripada.