Raspudić: Zbog tuđe neodgovornosti hrvatski državljani iz BiH neće moći polagati državnu maturu

Iako je zadnjih dana broj novozaraženih uNjemačkoj ili Italiji neusporedivo veći, od tamo se može bez problema doći u Lijepu Našu, dok “istočni susjedi”, Hrvati drugog reda, moraju dva tjedna u samoizolaciju. Iako nisu dirali Đokovića. Čudna i teška vremena za mlade ljude.

Pomišljam na sebe u njihovoj dobi. Gledano iz današnje perspektive moje brucoško vrijeme bilo je i teže i lakše, kako se uzme. Na prijemni sam iz srušenog i još uvijek povremeno bombardiranogMostara, nakon što sam svaki razred srednje škole završio u drugoj državi, s talijanskom državnom maturom u torbi, autobusom putovao do Zagreba petnaest sati, preko Paga i pontonskog mosta, jer je trećina Hrvatske još uvijek bila okupirana.

Nije bilo Interneta, mobiteli su bili rijetkost, kao cigla veliki statusni simbol koji se vezivao uz Hercegovce, koristile su se još masovno pisaće mašine, lista s prijemnog na Filozofskom bila je ispisana rukom, na pola povučena krivudava crvena crta, onima ispod nje netko je dopisao “papa je s vama”, aludirajući na posjet sv. Ivana Pavla II Hrvatskoj te godine. Stanovao sam u studentskom domu na Savi, 3 paviljon, soba 32, prizemna, gledala je na klupe, Roko i Smeš. Minijaturna soba, cimer koji me je “zapao”, u početku mi bio sumnjiv, a onda mi postao i ostao do danas kao brat.

I bilo je dobro. Iskustvo studentskog doma je jedna od najboljih stvari koja mi se dogodila u životu. Jedinstvena prilika za upoznavanje i druženje s ljudima iz svih krajeva Hrvatske i šire, mogućnost da posredno zaviriš u svaki fakultet u Zagrebu, razmijeniš iskustva i sa sličnim i različitim. Prijateljstva za cijeli život. Bilo je to siromašno, ratno i poratno vrijeme u kojem 90% nas , sa svih krajeve Hrvatske i BiH ne bi bez domskog smještaja i menze moglo preživjeti u Zagrebu. Sve je bilo puno skromnije, ali uz nadu da će biti bolje. Dani siromaštva i sreće, rekao bi Arsen. Sto i nešto kuna za dom, tristo kuna za bonove, ostatak preko toga bi se nekako skrpio ili zaradio. I studiralo se.

Kad razmišljam o toj generaciji koja je još za rata došla na studij, znakovito je da su svi uspjeli u životu, i oni koji su ostali u Zagrebu, i oni koji su se vrati u svoj kraj. Razlog vjerojatno leži u tome što nismo imali pravo na pogrešku. Roditelji su se žrtvovali u teška ratna i poratna vremena, mi prerano sazrela generacija bili smo im zahvalni i nismo griješili jer, ponavljam, nismo ni imali pravo na pogrešku. Čudinjati, odustajati od studija, prebacivati se na drugi, zaglibiti u poroke ili nerad bilo je nazamislivojer, kako već navedenog prava na pogrešku nije bilo, nismo ga ni koristili.

Žao mi je dok gledam muku i neizvjesnost današnjih maturanata, ali opet se nadam da teškoće koje trenutno prolaze mogu na koncu izaći na njihovo dobro. Važna je samo jedna stvar, a to je da imaju nadu. Oko toga se vodi cijela borba. Ako mi, koje je u gorim vremenima ta neka čudna nada iznijela, danas, na vrhuncu snage ne budemo njeni beskompromisni čuvari i branitelji, badava smo u sve ovo ulazili. Ima nade! I nije istina da nada umire posljednja. Ona nikad ne umire, od nje se samo može odustati. Mi nećemo, napisao je Raspudić na svom Facebook profilu.