Ante Rebić se vraća u Hajduk. Uvijek blizak rodnom kraju, pomaže sumještanima u Vinjanima Donjim, crkvi i djeci s teškoćama, a mještani ističu kako bi uvijek nazvao i pitao što treba, bez traženja pompe.

Nakon 12 godina izbivanja, Ante Rebić (31) se vraća u hrvatski nogomet.

Vijest da je krilni napadač, poznat po beskompromisnoj igri i “kratkom fitilju”, nadomak potpisa za Hajduk, odjeknula je sportskom javnošću. Prema dostupnim informacijama, Rebić je prihvatio dvogodišnji ugovor vrijedan 450.000 eura godišnje, čime bi postao jedan od najzvučnijih transfera ovog ljeta. No priča o Rebiću mnogo je dublja od statistike i ugovora.

Čovjek koji je otplatio dugove za 500 sumještana

Daleko od svjetala reflektora velikih europskih stadiona, u tišini Imotske krajine, krije se najnevjerojatniji potez Ante Rebića, onaj koji nema veze s nogometom. Naime, kako je prije nekoliko godina otkrio njegov bivši suigrač, Rebić je, nakon što je zaradio prvi ozbiljniji novac, napravio nešto nezamislivo, a o tome nikad nije rekao ni riječ.

U svome je selu Ante svima otplatio kredite, tamo živi 500 ljudi, otkrio je u razgovoru za SportBuzzer Lovro Šindik, bivši Antin suigrač iz mlade reprezentacije, prenio je Heute.

Gestu je napravio u potpunoj diskreciji, ne želeći medijsku pompu. Taj čin nevjerojatne empatije i velikodušnosti najbolje opisuje karakter čovjeka koji, unatoč slavi i novcu, nikada nije zaboravio odakle je potekao. Njegovi roditelji, otac Boško, autoprijevoznik, i majka Nediljka, službenica u općini, i dalje žive skromno, ne mijenjajući način života, ponosni na sina koji je “pokaza na televiziji cilom svitu šta i kako”, kako kažu susjedi. Ima Ante i dvije sestre, Maru i Katu.

Na dočeku kojeg smo organizirali u jedan dan bilo je 15.000 ljudi, to je bila teška ekstaza. Ante je predobar momak, nadasve pošten i kad god dođe kući, uvijek je u gužvi, hoće svima učiniti… Nama je u klubu poklonio 60 lopti, pola “četvorki”, pola “petica”, markere i opremu, a ne mogu vam opisati koliko to znači našoj djeci.

Mi smo mali klub, nemamo iluzija, mi živimo za igrače poput Bušića, Majstorovića, Radeljića i naravno Rebića koji ovdje naprave prve sportske, nogometne korake. Presretni smo kad netko od njih napravi takvu karijeru pa Anti mogu poželjeti samo zdravlja i sreće u životu, govorio je za 24sata novinaru Mariju Matani Branislav Škeva Mićo, dugogodišnji direktor NK Vinjana, gdje je Rebić ponikao.

U SAD-u imam rodbinu, i nakon Svjetskog prvenstva jedan od njih, Amerikanac, čitao je na portalima o Anti i Vinjanima. I onda je on krenuo s kampanjom, pokazivao je njihovim klubovima gdje financije nisu problem, kako je moguće da se stvori takav igrač u sredini gdje se gotovo nema za kopačke. A neću niti govoriti da je nosio hrvatski “kockasti” Rebićev dres i da je svugdje bio prepoznat, da je to bila teška ludnica.

“Kad dođe u Vinjane, jumbo pizza ga čeka”

Mi smo znali njegove kvalitete od malih nogu, ali nisi mogao izaći na kraj s njime! Već s 12 godina nas je za*ebavao, bio je živo i tvrdoglavo dijete. Zato je uvijek davao sve od sebe i imao stav, govorio je Mićo.

Napustio je Vinjane i zaigrao u Imotskom, a u Hajduku je bio sa 16 godina davne 2000. Nisu ga prepoznali, otišao je u RNK Split, a potom i u svijet.

Voli Vinjane, Imotski, a da ne govorim Hrvatsku. Pravo je domaće dite. Kad god može, pa makar i na jedan dan, dođe kući. I svaki put je tu na misi, u crkvi Svetog Nikole Tavelića, govori nam Mićo.

Ali uvijek rado svrati doma.

I danas znam kad stigne doma jer uvijek naruči jumbo pizzu, da ga čeka. Uvijek je isti, obožava nogomet, omiljen među prijateljima, a na terenu pun snage, govorila je za 24sata vlasnica kafića i pizzerije Lučica Mira Perković.

Vjera i ponos: Od zvona za kapelicu do pomoći djeci

Rebićeva povezanost s rodnom grudom ne staje samo na financijskoj pomoći sumještanima. Kao čovjek duboke vjere, redovito pomaže i lokalnoj crkvi. Jedan od najupečatljivijih primjera je obnova kapelice Svete Kate u njegovoj župi. Kada je tadašnji župnik pokrenuo akciju za nabavku novog zvona, Rebić se bez razmišljanja javio i pokrio cjelokupan trošak.

Ante je samo nazvao i pitao što treba. Nije tražio nikakvu pompu, samo je htio pomoći svom kraju, prisjećaju se mještani.

Novo zvono, koje danas odzvanja Vinjanima, postalo je simbol njegove tihe, ali snažne veze s domom. I taj je čin, poput mnogih drugih, napravio u potpunoj diskreciji, no u Vinjanima se takve stvari pamte i s ponosom prepričavaju. Njegovo veliko srce poznato je i izvan Imotskog. Godine 2021. donirao je 10.000 eura ustanovi “Zlatni cekin” u Slavonskom Brodu za izgradnju objekta za rehabilitaciju i odgoj djece s teškoćama u razvoju.

Od srca zahvaljujemo Anti Rebiću na ovoj krasnoj gesti. Pokazao je da je velik i plemenit čovjek. Nažalost, danas se malo tko sjeti djece s teškoćama, izjavio je tadašnji ravnatelj ustanove fra Ilija Jerković dirnut donacijom koja je stigla na preporuku fratara iz Dalmacije.

Rebić je također uplatio znatnu svotu za liječenje male Mile Rončević, pokazujući iznova da je njegova empatija jača od bilo kakve želje za samopromocijom.

Neukrotivi duh Imotske krajine

Oni koji ga poznaju od malih nogu opisuju ga kao “neukrotivog”, “jogunastog” i kao nekoga “s kim nisi moga’ na kraj izać”. Bio je, kažu, živo i tvrdoglavo dijete, ali nadasve pošten.

Taj “živac”, kako mu tepaju, svoju je prgavu narav i energiju prenio na nogometni teren, gdje nikome ne priznaje da je bolji i gdje uvijek reagira na nepravdu. Ta ista narav ponekad ga je koštala, poput epizode s reprezentacijom nakon koje ga izbornik Zlatko Dalić prekrižio.

Ipak, upravo je ta kombinacija neukrotivog duha i ogromnog srca ono što Antu Rebića čini jedinstvenim. Njegov povratak u Hrvatsku, u dres Hajduka, osobna je želja da bude bliže obitelji i domu. Za splitski klub to nije samo dolazak vrhunskog igrača, već i povratak igrača čija djela govore više od bilo kojeg gola.

U Vinjanima, gdje turisti i danas zastaju kako bi se slikali pored panoa s njegovim likom, znaju da se kući vraća njihov Ante, čovjek koji je pokazao da se i u svijetu velikog novca može ostati vjeran sebi, svom kraju i, prije svega, ljudskosti, piše 24sata.hr.