Neku večer čuh, po Bog zna koji put, kako se na ovim prostorima živjelo i kako su naši pretci bili pravi ljudi. To više znaju i ptice na grani pa ne znam otkud tolika potreba za sustavnim ponavljanjem gradiva. Danas čak postoje i udžbenici, a i nama su oci naši pričali koječega.

Ja kao jezikoslovac ne razumjeh baš smisao, kako li je tek mojim učenicima. Trebamo li zajašiti konje pa na posao i upregniti volove pa na njivu. A bome za automobil i mehanizaciju, bez čega ne možemo na posao i ne možemo konkurirati na tržištu treba novca.

Da skratim, uz svu dužnu čast i poštovanje pretcima, njihovim životima i djelima, ne da se više slušati samo o prošlosti. Nas zanima i čovjek današnjice. Život i planovi za budućnost. I danas ovdje žive čestiti, sposobni i vrijedni ljudi. U mojim očima ovo je prostor velikana, naravno uz neke iznimke.

Danas majke prije posla skuhaju ručak, odvedu djecu u vrtić ili u školu pa na posao koji često traje više od 8 sati. Kad dođu kući, 100 posala i obveza našeg vremena. Očevi rade na sve strane ne bi li zaradili da sve funkcionira.Bake i djedovi ne mogu živjeti od mirovine pa rade sa strane ili pomažu djeci čuvajući unuke. Rijetki su studenti kojima može biti da uz studiranje ne rade, a bome se i srednjoškolci laćaju posla. Tu su i vrijedni građani koji nisu u braku, a ne može im biti da žive samostalno kao odrasli ljudi.

Djeca s torbama koje ne mogu ni nositi, s prastarim planom i programom, da više ne nabrajam i da ne spominjem bolesne ni obespravljene. Svi smi mi velikani – velikani sadašnjosti.

Renata Naletilić