Tamara  Šoić, prosvjetna djelatnica iz Rijeke, nasmijala je sve svoje prijatelje na Fejsu opisom avanture u Bosni i Hercegovini koju je doživjela na povratku iz Mostara, navodi Index.hr.

Njezino putovanje autobusom iz Mostara preko cijele BiH, Jajca i Zagreba do Rijeke na nekim ju je dionicama podsjetilo na scene iz filma “Ko to tamo peva”, a vozača Miška nikad neće zaboraviti. Putovanje iz Mostara Tamara je opisala u urnebesnom statusu na Facebooku koji je mnoge nasmijao do suza.

“Obožavam film Tko to tamo peva, ali nikada ni u snu nisam zamišljala da će me likovi poput Miška provozati Bosnom. Krenem tako iz Mostara u cik zore, u 7 sati ujutro, prepuna predivnih uspomena u ne baš potpuno čistom i novom, ali gotovo praznom autobusu i sva presretna zbog toga, krenem tražiti poziciju u kojoj ću sljedećih 9 sati otkunjati do Zagreba.

Nisam smatrala potrebnim naouružavati se hranom jer mi je na takvim putovanjima uvijek gušt grcnuti nešto putem pa mi bude žao sendviča koje sam obično uzalud nosala sa sobom. Hvala Bogu i svim svecima pa sam u zadnji tren ponijela bočicu s vodom.

Ušuškam se lijepo na zadnjem sjedalu.  Uvijek sam mislila da je to zadnje sjedalo nešto spektakularno pošto se moji učenici lome i trgaju da ga zauzmu prije svih, ali niti se išta vidi, niti išta čuje (vjerojatno upravo to smatraju prednošću) pa sam se ubrzo prebacila par sjedala naprijed.

Miško i njegov partner u početku nisu izgledali naročito sumnjivi. Istinabog, stajali su svako malo na nekim čudnovatim mjestima koja baš i nisu izgledala kao busne stanice, ali opet, Bosna je to, ljudi su ponešto neformalniji pa nek staju. Naravno, ta njihova stajanja nisu uključivala i stajanje za ostale putnike, uglavnom bi brzinski predali ili primili nekakav paketić pa bismo sretno krenuli dalje.Tamo negdje oko Kupresa, spazili su uz cestu parkiran BMW na kojem je pisalo: PRODAJE SE. Miško zaustavlja bus, on i partner fino poslikaju auto, opipaju gume, prepišu broj mobitela i možemo krenuti.

E sad, vozimo se već neka 4 sata, trebalo bi protegnuti noge, kupiti nešto za pojesti, otići do WC-a, ali ne vidim nikakve naznake pauze.  I tamo negdje usred Nigdjezemske, odluče njih dvojica stati kraj jedne benzinske (opet imaju nekakav poslić s ovima na pumpi, ali sad su blagonaklono pustili van i ostale putnike. 15 punih minuta).  Odjurim prva u wc pa u dućan u kojem nema ništa osim čokolade, a nakon toga u kafić naručiti kavu.

Tamo Miško i drugar već piju kavu i dok sam naručivala, Miško vikne: Može kava, ali za van! Nije mi baš bilo jasno zašto naručuje umjesto mene jer nije prošlo ni 10 minuta, ali Miško je svoju kavu popio, tko se popišao, popišao se i Miško kreće dalje.
Ajde dobro, u wc-u sam bila, kupila si dvije čokolade, a i imam kavu za van.
Još uvijek nije strašno.

Neću sad spominjati mjesta na kojima je Miško stajao jer nemam pojma kako se zovu, a i tome ne bi bilo kraja, ali da je Miško potpuno lud, shvatila sam negdje oko Jajca.  Ja se patološki bojim brze vožnje, svatko tko me ikada vozio zna da njurgam već iznad 80 i da je prilično nezahvalno imati me za suvozača.
Ali kad se Miško dočepao gasa na onoj strašnoj cesti kod Jajca kojoj je s jedne strane nekakva provalija i rijeka, a s druge klisura, toliko sam se smrznula, da nisam imala snage protestirati.  Pomislila sam samo na koji će način mojoj mami javiti da sam se srondala usred Bosne, koliko će im trebati da me dopreme doma i kako je naprosto glupo poginuti kraj Jajca.

Neka sirota žena kraj mene grčevito se držala za naslon stolice i tupo zurila u prazno i to mi je bio siguran dokaz da sve ovo nije plod mog patološkog straha već Miškovog bezumlja.  Nakon tog polustanog divljanja, ušli smo u srpski dio Bosne pa se Miško pomalo smirio i više nije stajao na svakom zavoju.  Ali sad više nije stajao nigdje.

Ok, razumijem razloge zbog kojih Miško ne staje u tom dijelu svijeta i zbog kojih nema putnika koji bi se ukrcali u bus, ali s druge strane, podne je, stali smo jedan jedini put i meni se već ozbiljno ide van. Na jednoj od naplatnih kućica, pokazalo se da Miško nema odgovarajuću valutu pa je krenuo busem žicati lovu jer nije imao za platiti. Neka žena mu se smilovala, dala mu što je već pitao uz obećanje da će joj prvom prilikom vratiti (hm?!).

Oko 14 sati, eto nas na granici.
E tu sad počinje dio kada meni pada zelena magla na oči, a krvava mi se pjenica pojavljuje u kutu usnica.  Svatko tko me zna, ne želi me poznavati u takvim stanjima.  Na bosanskoj granici ulazi policajka i uzima nam osobne iskaznice.  Miško i drugar vani opušteno ćaskaju.

Ja se fino obučem, izađem i zapalim cigaretu nasred granice.  Miško sav preneražen prilazi i vrišti kako se na granici ne smije izlaziti iz busa, a kamoli pušiti.  E tu sam ga čekala, zaboli mene i za granicu i za zabrane i za policiju i za Bosnu i za Hrvatsku i sve ove banana države i ako će mi ikad itko zabraniti pušiti onda to sigurno neće biti on. Usput mu pripomenem da je kompletni idiot koji ne zna voziti i da u civiliziranom svijetu ljudi obično pišaju svaka dva sata, a oni koji imaju ogroman mjehur, ako ništa drugo imaju potrebu udahnuti svjež zrak.

Nakon te paljbe očekivala sam da me privedu (a ne bi bio prvi put da me privode na granici pa sam vična takvim situacijama), ali moj Miško podvio rep, pokupio se u bus, krenuo čim su nam dali osobne, vozio nekih kilometar – dva pa lijepo stao i zacvrkutao: Pauza od 20 minuta! Došla sam u Zagreb u 15 : 45, uletjela u bus za Rijeku u 16 sati (trebali smo stići u 16 : 30, ali ovi koji su sastavljali raspored valjda ne poznaju Miška), vozila se u busu u kojem je grijanje radilo na najjače pa su mi se stopile one čokolade, u Delnicama izjurila van u kratkim rukavima da ne umrem od vrućine, iskrcala se na Žabici, kupila kartu, sjela u sedmicu umjesto šesticu (valjda mi se priviđao broj 6), vidjela prvi put u zadnjih 20 godina kako to izgleda kad bakula uđe u bus, teglila kofere s Krimeje i negdje oko 19 sati došla kući bogatija za jedno novo, praktički neprocjenjivo iskustvo.”