Prvo je Ustavni sud naložio zbog ozbiljnih proceduralnih pogrešaka novo suđenje Branimiru Glavašu u slučajevima “Garaža” i “Selotejp”, a onda je, prije negoli su ga i pustili na slobodu iz zatvora u Mostaru, za njim u Hrvatskoj raspisana tjeralica. Trebao bi u pritvor do početka suđenja, pa se čuju glasovi da se Glavaš, koji ima i bosanskohercegovačko državljanstvo, ne kani vratiti kući, u Osijek ili Zagreb, svejedno, piše Slobodna Dalmacija.

Vlak bez voznog reda

Glasnogovornik zagrebačkog Županijskog suda Krešimir Devčić izjavio je da je tjeralica raspisana jer je Ustavni sud stavio izvan snage pravomoćnu presudu Vrhovnog suda kojom je Glavaš osuđen na zatvorsku kaznu od osam godina. Glasnogovornik veli da Glavaš, ako MUP raspiše međunarodnu tjeralicu, teoretski može biti uhićen i u BiH, no od ekstradicije ga štiti dvostruko državljanstvo.

Zbog svega toga reporterski dvojac “Slobodne” je potegao preko granice, u Drinovce, gdje je prije nego što su ga u Hrvatskoj osudili za ratni zločin, Glavaš podigao kuću u kojoj nerijetko zasjeda i čelništvo njegova HDSSB-a.

Nedaleko od Glavaševa dvorca na brijegu odakle puca krasan pogled na dolinu i jezero Krenica, nalazi se rodni zaselak njegovih predaka, Hercegovaca koji su kamen sivac zamijenili plodnom ravnicom ne bi li se spasili od siromaštva.– Evo, odovlen ti je Branimirov ćaća, Ljuban, Ljubo su ga zvali, al to mu je Ljuban kršteno ime. Njegov ćaća i moj ćaća su ti rodijaci, al on je ovde slabo dolazijo, proša jedanput ka i vi, razgleda, i tako to – pokazuje nam Zaharije Glavaš djedovinu čelnika HDSSB-a kojem je Ustavni sud dao novu šansu da dokaže svoju nevinost. 

Branimira Glavaša čekali smo u Drinovcima, selu nedaleko od granice u Sovićima, nadajući se kakvoj izjavi ili komentaru, ali već nam je ranije ujutro Dražen Matijević, Glavašev odvjetnik, pošteno rekao da nitko ne zna kad će Osječanina koji je četiri godine izdržavao kaznu za ratni zločin pustiti na slobodu iz mostarskog zatvora gdje prema slovu presude koja je sada pala – trebao odsjediti još toliko.

Zato smo i otišli u Glavaše, zaselak starih kamenih kuća, iz kojeg se Branimirov otac vlakom bez voznog reda odvezao u Slavoniju, a odatle, kao i mnogi drugi Hercegovci, u Njemačku, na privremeni rad.
– A, tamo ti je, priča mi ćaća, jedanput polomijo jugoslavensku zastavu kad je reprezentacija igrala. Zamisli, napravit to šezdesetih, u ono vrime, koja je to hrabrost bila! – priča Zaharije, pa na prste jedne ruke nabraja koliko je danas čeljadi u Glavašima.

-A, bit će nas pet. Ovo drugo sve napravilo kuće po Zagrebu, Njemačkoj, samo liti svrnu, pa nas bude ništo više.
Zaharije i brat mu žive od poljoprivrede. Oprezni su u političkim procjenama, ali nas na odlasku mole da “napišemo koju dobru o Glavašu”, na što odvraćamo da i ne možemo drugačije kada mu je najviša sudska instancija dala mogućnost da se ponovno brani, a dok mu se ne dokaže drugačije, barem je po slovu zakona – nevin.

Negostoljubivi Drmić

Kuću Branimira Glavaša u Drinovcima ne možete promašiti. Djeluje poput zgrade konzulata: mramor, sigurnosne kamere na sve strane, jedna s hrvatskim grbom, a druga ona Osječko-baranjske županije. A, pred vilom Glavaš luksuzni crni mercedes đakovačkih registracija. S verande nam se javio Glavašev rođak, a on ne bi imenom i prezimenom za novine jer “stvari su političke, osjetljive, morate me razumit”.

– On će ovde doć siguro kad ga u Mostaru puste, ali oće li danas bit – ja sumnjam. Znate kakvo je bosansko pravosuđe, teško se tu u išta pouzdat – kaže Branimirov hercegovački rodijak i susjed. S drugim smo rođakom imali više sreće. Njegovo je ime Ivan Glavaš, ”meti u zagrade Ivanda, tako me svi znadu”.
– Eno ti u kući oni njegov Drmić. Čeka da ga nazovu, pa će po njega u Mostar. E, sad, kad će ga puštat, to ni dragi Bog ne zna – Ivanda će, a ja ga vučem za jezik, želim čuti što misli kako će završiti sudska trakavica za zločine nad civilima iz prvih ratnih godina.

Zaharije Glavaš, rođak Branimira Glavaša- Ja virujen u njegovu nevinost sto posto! Neka mi je rodijak i sto puta, al da je on ništa po Rvackoj ukra, ka oni Sanader, božemesačuvaj ako bi u zatvor u Mostar ja u njega iša. A, vako san ga stalno obilazijo, pa se mislin šta je tin sucima u glavi, u šta se oni meću, koji to Ustav poznaju, kad su naka čovika za kojin cila Slavonija plače – zatvorili – u dahu će Ivanda. Samo Drmić, ko Marija u onoj pjesmi Ive Fabjana, nije htio otvoriti vrata, iako mu je novinar i zvonio, i kucao, i kesio se u kameru da ga vidi. Čulo se lijepo, pričao je nadugo i široko. Je li to Glavaš bio s druge strane žice?

Dobar susjed

I prvi Branimirovi susjedi u zaseoku Buconjići, vjeruju u njegovu nevinost. – Čujte, vi ste novinari, vi to sigurno bolje znate od nas, ali koliko se ja u to kužim, a i Branimirov odvjetnik tako kaže, mogla bi se hrvatska država dobro odštete naplaćat, ispostavi li se da je nevina čovika u zatvoru držala – kaže Stjepan Buconjić, koji će za Slavonca Glavaša reći da se za kratkih posjeta Drinovcima, kad je iz zatvora vikendom puštan kući, pokazao dobrim susjedom.

I u obližnje Pandžiće “doodili su i prijan novinari”, reći će nam baba Edika.- I ja sam ti od Glavaša, samo san se udala u Pandžiće. Ne bi se ja, dite, u ništa petljala – izjaviti će službeno Edika, a opet, razgovarajući sa sinom, “misli da su Branimira zatvorili na pravdi boga i tako se kašnje i kazalo”…

Slobodna Dalmacija