”Cijela armija, možda i pola milijuna ljudi, dođe svakog decembra. Iz Duisburga, Livna, Pariza, dalekog Amsterdama s obala i Baltika i Normandije. U inostranstvo, u druge republike, otjera ih škrta zemlja, želja da rade u industriji blizu svoga praga, da imaju kuću i kućište, neku mašinu, kamion, a i zbog onog vječnog, ‘kupi mi tata’….”, tim riječima započinje dokumentarni film Milutina Kosovca ‘Jugo moja’ iz 1973. godine, koji prikazuje povratak gastarbajtera u naše krajeve.

Iako se, tih 1970-tih godina,  u Bosni i Hercegovini godišnje stvaralo oko 25 tisuća novih radnih mjesta, velik broj ljudi bio je prisiljen na odlazak, jer posla nije bilo dovoljno.

Film rađen u produkciji Sutjeska filma, iz arhive Sarajevskog filmskog saveza, prikazuje najsvečaniji trenutak, povratak gastarbajtera u svoj rodni zavičaj i trošenje novca koji se ”do decembra čuvao u kesama uvezanim sa 11 čvorova”.

Mjesec je to radosti, kako navode, kad se ‘pare teške kao olovo’ troše i kad se prešute žuljevi, nesanice i činjenica da je tih jedanaest mjeseci život u tuđini tuga golema.

Mostar, Ljubuški, Duvno, Derventa, Cazin…gradovi su u kojima su se pripremali veliki dočeci. Žene su se uljepšavale, lokalni trgovci punili radnje robom očekujući bogatu žetvu. Mjesec je to kad su se sklapali brakovi, te se javlja i fenomen ‘septembarske djece’ zbog činjenice da su se novi članovi obitelji uvijek rađali u mjesecu septembru.

Film prikazuje i sastanke povratnika, ekonomskih emigranata kako su ih tada nazivali, na kojima je bilo riječi o novim ulaganjima, obrazovanju, odnosima sa sarajevskom Privrednom bankom, o novcima koje gastarbajteri donose u zemlju a sve u svrhu povratka i pronalaženja načina ostanka s obitelji u rodnom zavičaju.

”Imam para i sve je bogato, ali je Juga moje staro zlato”, stihovi su pjesme kojom završava dokumentarac o snovima jednog vremena.