Stigla nam je jesen, po plodovima i bojama najraskošnije godišnje doba. Pastiri koji su tijekom ljeta boravili na planinama, sada se spuštaju sa stadom u nizine svojim domovima. Hercegovina je pogodna za bavljanje stočarstvom zbog brojnih planinskih ispaša, no stočarstvo je svejedno na niskim granama. Nekada su se s planine spuštala nepregledna krda ovaca, to su bili dani blagostanja, čitavo selo je živilo nekim novim životom i sve je odisalo dobrim raspoloženjem.

U svaku kuću stigla bi po mišina sira i masla. Na taj način obiteljski jelovnik bio bi raznovrsniji, a pura začinjena (sa samim) talogom od pritopljenog masla, bila je pravi delikates. Naime svi oni koji nisu imali svoja imanja u planini (ovčari), a držali su ovce, preko ljeta davali su ih na čuvanje planinarima. Znalo bi se tih godina na prostoru Dugopolja naći po nekoliko desetaka tisuća ovaca. Veliku poteškoću čobanicama predstavljale su njive zasijane žitom (ječam i ozimica -raž), a ovcama su bile prava poslastica. Ako bi ih poljar uhvatio u šteti, kazne su bile drastične.

Tijekom ljetne ispaše čobanice su čuvale i muzle ovce, a stopanjice su mlijeko u sir i maslo pretvarale. Ovce su bivale na ispaši od početka lipnja, pa sve do kraja rujna. Po svakoj ovci, dobivalo se kilo sira i kvarat masla. Planinarima bi ovčari davali novac za kupovinu soli, za ovce na ispaši. Protokom vremena i smanjivanjem interesa za uzgoj ovaca, smanjivali su se i prinosi po ovci. Najprije se ukinulo davanje masla,a nedugo zatim i sira. Danas ovčari ne dobivaju ništa, a planinarima za čuvanje po ovci plaćaju 20 KM.

Iz tih davnih vremena imamo nekoliko vrlo traumatičnih iskustava, koje su čobanice proživjele čuvajući velika stada. Neke od tih hrabrih cura koje su mladost provele u planini uz ovce po vrletima Vrana i Čvrsnice, nikada više nisu poželjele doći „na mjesto zločina.“ Toliko im se taj posao ogadio da bi planinu najradije proklele.

Čobanice su na vazdanak čuvale stado od 300 do 400 ovaca. Kad bi stado s ipaše stiglo u tor na mužu čekao ih je novi mukotrpan posao. Potom bi noću u kolibici spavale jedna s jedne, a druga s druge strane tora. Te drvene kolibice bile poput pseće kućice. Kad bi čobanica legla u nju, noge bi joj gotovo u cijelosti ostajale vani. Ograda tora sastojala se od drvenih kolaca, koji su bili povezani bukovim letvama do visine jednog metra.

Jedne noći tor je napao čopor vukova i sve su ovce uspjeli istjerati vani. U tom metežu čobanice su pustile kerove, koji inače po danu idu s čobanicama i stadom na ispašu radi obrane od vukova. Čitavu noć čula se bleka ovaca, lavež pasa i potjera za uljezima, koji su ovce usmjerili prema Vran planini. Kad se razdanilo, čobanice su vabile ovce i tako ih ponovo vratile u tor. Nakon dovršetka potjere i brojanja, ovce su na sreću sve bile na okupu.

Pedesetih godina bilo puno je ajvana u planini, a jedan od većih problema bio je pojenje stoke, osobito ovaca. Pojila za ovce bila su daleko iza Vrana ili na Blidinjskom jezeru. Jedna od čobanica išla je ispred stada i vabila ovce, a druga je išla iza da koja ovca ne bi zaostala. U povratku s pojila stado i čobanice napala su dva medvjeda. Na jedanput je nastao metež.

Čobanice su u prvi mah pomislile da su vuci i počele vikati „A pust, a pust“ Međutim kad su ovce počele praviti stampedo po klekovini, ugledale su dva medvjeda kako ih dave. I životinje su shvatile da se radi o velikoj pogibli, pa su sumanuto počele bježati. Medvjed samo šapom udari ovcu po stomaku i prospe joj drobinu, a ona jadna pokušava uteći i tako slijedeću pa devet komada. Tada su se umiješali psi, stalni pratitelji stada, ali medvjedi svejedno nisu uzmicali. Raspršeno i uznemireno stado vabeći su pokušavale prikupiti i što prije udaljiti. Kada su se sa stadom već bile dosta odmakle od mjesta događaja, medvjedi su nastavili jesti masakrirane ovce. Kad su ih došavši u tor pokušale musti ni jedna nije imala mlijeka zbog pretrpljenog šoka.

Sutradan je kućni starješina uzjahao konja i do Duvna, da prijavi nastalu štetu. Iako su medvjedi u međuvremenu„uklonili“ dokaze, ostao je po klekovini dio razbacane ovčje drobine. Komisija je izvršila očevid i uskoro je stigla financijska naknada. Jednoglasnom odlukom planinara i vlasnika ovaca, novac je dodijeljen čobanicama kao „nadnica za strah“ Cure su poklon rado prihvatile i novac iskoristile za kupovinu prisvlaka, da bi se mogle urediti kad budu išle k misi.

Iste godine čobanice su sa stadom ovaca išle u ispašu za Vran. Pri povratku ispred ovaca išli su kerovi i najedanput zalajali. Jedna od čobanica s pristojne udaljenosti zviznula je na prste, što je očito medvjeda uznemirilo, uspravio se na zadnje noge, pogledao uokolo i uz lavež pasa dao petama vjetra. Kada su se sa stadom primakle mjestu odakle je medvjed pobjegao, ugledale su zastrašujući prizor. U klekovini je ležao ubijeni vol s raskomadanim butovima. Obuzeo ih je veliki strah, pa su s ovcama brzo pobjegle u smjeru tora. Nakon što su dovršile mužu ovaca, otišle su kazati vlasniku što mu se desilo s volom.

Sutradan je vlasnik naoružan lovačkom puškom s još jednim susjedom došao na mjesto događaja i ugledao medvjeda gdje razvlači preostale dijelove lešine. Toliko su mu se ruke počele tresti od straha da napunjenu pušku nije mogao opaliti, a susjedu je za malo kapa pala s glave. Pobjegli su glavom bez obzira, u strahu za vlastiti život. I medo je u miru mogao dovršiti svoj obrok.

Inače su tih godina krda goveda bivala danima bez čobana na ispaši za Vranom. Goveda su noć provodila na otvorenom, a njihovi vlasnici su samo povremeno dolazili do njih kad bi im donosili sol. Krdo bi se noću samoorganiziralo tako da bi junice i mladi volovi bili u sredini , a oni stariji i jači ležali su uokolo s rogovima okrenutim prema vani. Tako dobro organiziranom krdu ni čopor vukova nije mogao naškoditi.

Na cijelom polju možemo zateći pastirske stanove ili ostatke pastirskih skloništa. Karakteristična kolibica za zaklon i čuvanje stoke je pojata, većinom su građene tako da im se krovište spusti do zemlje, a slamnati krov se pritisne drvenim mertecima radi zaštite od vjetrova. Za razliku od nekada, danas planinskim pašnjacima pasu malobrojna stada ovaca i krava. Iako ih je sve manje, sigurni smo da ova tradicija neće prestati i da će svake godine, kada se priroda ponovno počne buditi, pastiri zajedno sa svojim stadom oživjeti planinske pašnjake.
(Priča o čobanici preuzeta s dobrkovići.com)

Blidinje.NET