Što se bijeli na jezeru modrom? Nit’ je snijeg, nit’ su labudovi…, a Imoćani su na rubu živaca!

Bacali smo petarde, mlatili limenim kantama, no ništa ih ne može otjerati – žale se Imoćani

Do prije desetak godina Imoćani bi možda tijekom cijele godine vidjeli samo nekoliko morskih galebova na svom području. U potrazi za hranom, preletjeli bi Biokovo i došli do Imotskog, gotovo neprimijećeni. Danas Imoćani ozbiljno razmišljaju o objavi “pravog rata” tim zaštićenim morskim ptičjim predatorima.

Još tamo 2014. godine počeli su se prikupljati po Imotskoj krajini, poneki bi sletio u Modro jezero, Prološko blato. Prošle godine, a pogotovo ove, početkom ljeta, prava je najezda galebova.

Imotsko Modro jezero, koje svake godine privlači sve veći broj gostiju, i to stranaca, naprosto je okupirano galebovima.

Njegova nebeskoplava i uvijek čista i za piće zdrava voda, od podneva pa sve do pred večer pobijeli od galebova. Za sobom ostavljaju opasan izmet, perje, zbog njih gotovo da više nema jezerske zmije bjelouške, nema žaba, napadaju ptice.

– Ovo je prešlo svaku mjeru – tuže se Imoćani.

– Ne možemo se okupati i sunčati na stijenama jezera koje su, osobito sa sjeverne strane, prepune izmeta. Od predivnog mirisa jezerske vode, procvjetalog vriska, kadulje i smilja, sada se čuje miris izmeta, miris strvine. Još prošle i pretprošle godine tražilo se načina kako ih se riješiti. Bacali smo petarde, mlatili limenim kantama, no ništa ih ne može otjerati – veli nam jedan jezeranski ekolog.

– Nećete ih se lako riješiti, imamo i mi uz more s njima problema. Prvo se riješite izvora hrane za njih, smetišta, odlagališta otpada i onda će oni polako i odlaziti. Ovako nemate šanse da ih se otarasite. Oni se nahrane na tim deponijima, očito imaju svaki dan dovoljno hrane i kada se zasite, onda se jednostavno dođu odmoriti u jezero – veli poznati ornitolog Guido Paisevoli iz Javne ustanove za zaštitu prirodnih vrijednosti naše županije.

Najveći broj galebova, a njih je, prema grubim procjenama, više od 800, svaki dan su u jezeru. Odmore se i onda uz glasno graktanje, koje postaje svakodnevno “doviđenja” Imoćanima, odlaze preko Biokova put mora, u sutonu dana. Sutra se priča nastavlja.

Ostaje očito jedina šansa da se nedaleki imotski deponij Kozjačić zatvori. A to se sigurno neće dogoditi do otvaranja županijskog deponija. Do tada će Imoćani morati trpjeti galebove, naći načina da ih se makar riješe dok je sezona kupanja, te da se redovito kontrolira kvaliteta vode. Do sada, pa i prošle godine, ona je uvijek bila u statusu vrhunske.

Izvor: Slobodna Dalmacija