„Pravi se vojnik ne bori zbog mržnje prema onome što je ispred njega, nego zbog ljubavi prema onome što je iza njega.“ – Gilbert Keith Chesterton, The Illustrated London News, 14. siječnja 1911.

Prije nekog vremena otac mi je predao u ruke jedan bijeli kartonski fascikl. Upitavši ga o čemu se tu radi, mirno je rekao: „Pogledaj pa ću ti ispričati.“.

Pogledao sam i prvo na koricama zapazio masnim crnim slovima ispisano prezime i ime: SPAJIĆ GORAN. Iznad imena stajala je meni nejasna oznaka „878 – 90.“, a ispod imena „vojnik ’90/91.“ Nešto niže od toga, što strojopisom, što rukom, pisalo je: „Ispisan sa Prehrambeno-tehnološkog fakulteta Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera Osijek, Osijek 14. IX. 1993.“. Sve je bilo ovjereno službenim pečatom te nečitkim potpisom tajnika. Nisam izdržao da ne upitam koji je povod svemu tome, no otac je opet smireno ponovio: „Pregledaj sve što je unutra pa ćemo porazgovarati.“. Nije mi preostalo ništa drugo nego da to i učinim.

U unutrašnjosti fascikla uočio sam Spajićevu prijavu za upis na Prehrambenotehnološki fakultet Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, Tenjska cesta bb, kao redovitoga studenta, 6. rujna 1990.

Za troškove klasifikacijskog postupka uplaćeno je 300,00 nekadašnjih hrvatskih dinara. Nastavivši pregledavati dokumentaciju, ugledao sam Matični list studenta s fotografijom, osobnim podatcima i podatcima o završenoj srednjoj školi. Vidio sam da je Spajić rođen 7. srpnja 1971. u Imotskom, dok je kao prebivalište stajalo upisano: „mjesto: Grude; općina: Imotski, SR-SAP: Hrvatska“. Upitah se naglas: „Otkad su Grude u općini Imotski?“, a otac mi reče da je zaposlenica u studentskoj službi pogrješkom tako upisala, no da uopće ne bi bilo loše da se kotač povijesti okrenuo u drugome smjeru i omogućio da Grude i Imotski završe u okviru iste hrvatske države. Za državljanstvo je navedeno SFRJ, a kao narodnost Hrvat. Također, moglo se saznati da je Spajić srednju školu završio u CUO „Ferdo Palac“ u Imotskom, kao strojarski tehničar, i to 1989./90. Naposljetku, stoje upisana imena roditelja, oca Bogdana i majke Nediljke, te da je sve napisano u Osijeku 17. rujna 1990.

Slika 1. i 2. Prijava za upis i Matični list studenta Gorana Spajića

Slijedili su riješeni zadaci s klasifikacijskog ispita, održanog 14. rujna 1990. Spajić je iz matematike dobio 27 bodova, od mogućih 30, dok je iz kemije dobio 26, od mogućih 30 bodova.

Slika 3. i 4. Klasifikacijski ispiti Gorana Spajića iz matematike i kemije

Na kraju sam došao do meni najzanimljivijeg dijela, Spajićeve izjave o preuzimanju originalnih dokumenata i zamolnice za ispis. Izjava je ručno pisana 14. rujna 1993. prema Prehrambeno tehnološkom fakultetu Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, a na vrhu je u lijevom kutu rukom bilo upisano sljedeće: „Spajić (Bogdan) Goran Grude, HR Herceg-Bosna“ Tom je izjavom Spajić potvrdio preuzimanje svjedodžbe završnog ispita, svjedodžbe prvoga i drugoga razreda te izvod iz matične knjige rođenih. Uz tu je izjavu stajala zamolnica sljedećeg sadržaja:

„Goran Spajić Grude HR Herceg Bosna

Zamolnica

Znanstveno nastavnom vijeću Prehrambeno-tehnološkog fakulteta Osijek

Molim naslov da mi omogući ispis sa Prehrambeno-tehnološkog fakulteta u Osijeku.

Ispis tražim zbog toga što se sada u postrojbama HVO borim za slobodu HR Herceg Bosne te nemam namjeru nastaviti studiranje.

Sa štovanjem. U Grudama 08. 09. ’93.god. Goran Spajić“

Slika 5. i 6. Zamolnica Gorana Spajića za ispis s Prehrambeno-tehnološkog fakulteta i Izjava o preuzimanju originalnih dokumenata

Pročitavši sadržaj zamolnice, zamislio sam se i zapitao što je toga mladića – studenta, dvadesetdvogodišnjaka, potaklo da se odrekne određenog komfora koji mu je omogućavalo studiranje u Osijeku te nastavi boriti za slobodu Hrvatske Republike Herceg-Bosne,1 u kojoj se nalazi i njegov rodni kraj? Vjerojatno se radilo o razbuđenom duhu mladenačkoga idealizma koji se u to vrijeme rasplamsao kod hrvatskih mladića diljem Republike Hrvatske i nekadašnje HR HB. Premda njegov rodni kraj u to vrijeme više nije bio izravno ugrožen ratnim djelovanjem, a oštrica velikosrpske agresije na RH i hrvatski etnički prostor u Bosni i Hercegovini dobrano je otupila, Hrvati u srednjoj Bosni, sjevernoj Hercegovini te u dolini Neretve našli su se na meti dojučerašnjih saveznika, bosanskohercegovačkih Muslimana (Bošnjaka),2 koji su nakon poraza od srpske vojske u istočnoj i sjeverozapadnoj Bosni tražili životni prostor (Lebensraum) za svoje prognanike, kovali vojne planove o prodoru do Neuma i maštali o uspostavi unitarne države s Muslimanima (Bošnjacima) kao temeljnim narodom. Još sam jedanput pročitao zadnja dva dokumenta, uočivši da je na oba potpisan Spajić, no da se radi o dva potpuno različita rukopisa. To me je pomalo zbunilo, no bio sam siguran da će mi otac ponuditi suvislo objašnjenje.

Naime, u bivšoj Jugoslaviji mladići su po upisu na fakultet odlazili na godinu dana u vojsku, tj. JNA, a potom bi nastavljali studiranje. Tako je i Spajić, nakon upisa na studij prehrambene tehnologije na Prehrambeno-tehnološkom fakultetu u Osijeku, otišao 1990. u JNA u Banjaluku služiti vojni rok. Budući da je 1991., dok se Goran još nalazio u JNA, otpočela agresija na RH, a uskoro i na BIH, u čemu je sudjelovala ta ista JNA, njegovim je roditeljima bilo protivno zdravom razumu da on kao Hrvat služi takvoj vojsci. Naravno, kod njih se stvorila i prirodna bojazan da u takvim okolnostima u JNA nastrada kao nepoželjan i sumnjiv element. Stoga je Spajićev otac, znajući da je moj otac zaposlen na Prehrambeno-tehnološkom fakuletu i da rođenjem vuče korijene iz istoga kraja, nastojao što prije s njim stupiti u kontakt. Tako ga je u ljeto 1991.

1 Hrvatska Republika Herceg-Bosna, teritorijalno-administrativna jedinica hrvatskog naroda u BIH proglašena 28. kolovoza

1993., na temeljima Hrvatske zajednice Herceg-Bosne, nastale 18. studenoga 1991. u Grudama. U međuvremenu su s

Hrvatskom zajednicom Herceg-Bosnom teritorijalno uvezane Hrvatska zajednica Bosanska posavina, Hrvatska zajednica

srednja Bosna i Hrvatska zajednica Usora, a slične su zajednice osnovane i na području Tuzle (Hrvatska zajednica Soli) te

Sarajeva (Hrvatska zajednica Vrhbosna), no zbog specifičnih okolnosti i neprijateljskih stavova muslimanskog političkog

rukovodstva nisu uspjele biti teritorijalno oživotvorene u vidu novih općina koje bi pokrivale područja koja su dominantno

naseljavali Hrvati (veliki prsten hrvatskih naselja oko grada Tuzle te dio naselja u sarajevskoj općini Ilidža – Stup, Otes, Azići,

Doglodi, Bare).

2 Muslimani, nacionalno ime za bosanskohercegovačke muslimane koje se prvi puta spominje u Ustavu SFRJ iz 1963.,

dok su Ustavom SFRJ iz 1974. Muslimani postali ravnopravni s ostalim narodima u SFRJ (Srbima, Hrvatima, Slovencima,

Makedoncima i Crnogorcima). Kulminacija nacionalne emancipacije Muslimana zbila se na Prvom bošnjačkom saboru

u Holiday Innu u Sarajevu 1993., gdje su se proglasili Bošnjacima. Međutim, taj naziv predstavlja povijesni falsifikat, jer

se prije razvoja nacionalnih romantizama i uspostave modernih nacija, kao europskih fenomena 19. i 20. st., povremeno

upotrebljavao u smislu označitelja za žitelje srednjovjekovne Bosne, čiju kulturu, vjeru, tradiciju i običaje dominantno baštine

bosanskohercegovački Hrvati, a ne Muslimani (Bošnjaci), koji podlogu za svoju nacionalnu emancipaciju i razvoj specifičnog

nacionalnog identiteta duguju osmanskoj ekspanziji te islamizaciji stanovništva i kasnijem naseljavanju islamiziranog

stanovništva s drugih, okolnih područja (Srbija, Mađarska) u BIH.

kontaktirao, moleći da nekako pokuša Gorana izvući iz JNA. Obećavši da će učiniti sve što može, premda je na fakultetu bio zaposlen tek kao asistent, otac je odlučio stupiti u akciju i osmisliti na koji bi način mogao utjecati na Spajićev izlazak iz JNA. Sjetio se kako bi mogla upaliti ideja da fakultet uputi dopis prema kojemu Spajić mora do određenog roka doći i upisati se na studij, jer će u suprotnom izgubiti pravo na studiranje, premda to zapravo nije odgovaralo stvarnosti. Sastavljanje takvoga dopisa nije predstavljalo neki veći problem, no doći do pečata fakulteta već je bilo zahtjevnije. Sretnom se pokazala okolnost da je fakultetski tajnik bio Pio Nuić, porijeklom iz očevih rodnih Drinovaca.

Nuić je spremno udario pečat na već potpisani dopis, izražavajući ipak sumnju da to možda neće biti dovoljno mjerodavnim časnicima JNA. Otac je potom uputio dopis na adresu JNA u Banjaluci.

Nakon petnaestak dana Spajićev otac uputio mu je telefonski poziv kojim ga je razdragan obavijestio da je Goran stigao roditeljskoj kući u Grude, uz golemu zahvalnost za učinjeno djelo. U tom se trenutku činilo da je spašen jedan mladi život koji je lako mogao biti ugroženim pa je otac osjetio ogromno zadovoljstvo. Međutim, direktnim odlaskom u rodni kraj moglo se naslutiti da je Spajićeva primarna odluka zapravo bilo sudjelovanje u obrani rodnoga kraja od agresora, jer je već tada bilo jasno da je i taj kraj ugrožen od JNA.

Naime, već u svibnju 1991. JNA je pokazala svoje prave namjere, poslavši kolonu tenkova iz mostarske vojarne u pravcu Širokoga Brijega s namjerom izlaska na područje Dalmacije kod Sinja i dalje prema Splitu. Taj je pokušaj onemogućen intervencijom golorukog hercegovačkog naroda koji je ustao protiv moćnih oklopnjaka i živim štitom na tri dana u Pologu3 zaustavio njihov prolaz, omogućivši dolazak medija, čime je u svijet izašla istina o pravim namjerama JNA, ali i poslana snažna poruka o otporu koji se sprema u slučaju otvorene agresije na hrvatski etnički prostor u BIH. Hrvatsko političko rukovodstvo u objema državama brzo je došlo do zaključka o potrebi zajedničke obrambene strategije RH i BIH, no muslimanska je strana dugo držala kako je moguće izbjeći ratne sukobe u BIH, naivno vjerujući u koncept „bratstva i jedinstva“, što je predstavljalo dugogodišnju iluziju koja je razbijena već događajima u Borovu Selu4 i Pologu.

U takvim okolnostima, posebno nakon početka otvorenog oružanog sukoba i velikosrpske agresije na RH, Spajić je sve snažnije izražavao želju za aktivnim uključivanjem u obranu svoga naroda i rodnog kraja. Prema riječima Kate Rašić,5 njegovi su se roditelji u početku tome protivili, izražavajući uobičajenu bojazan

3 Polog, mjesto nedaleko od Mostara, na magistralnom putu Mostar-Široki Brijeg. O događajima iz svibnja 1991. u Pologu

snimljen je 2012. dokumentarni film pod nazivom Tri dana.

4 U Borovu Selu, nadomak Vukovara, pobunjeni Srbi ubili su i masakrirali 12 hrvatskih policajaca u obavljanju dužnosti 2.

svibnja 1991.

5 Kata Rašić, punica Goranova brata Dražena Spajića.

i zabrinutost za dijete koje napušta roditeljski dom i odlazi u neizvjesnost ratnog sukoba, sa svim mogućim pa i onim fatalnim posljedicama koje takva odluka može donijeti. Odgojem usađeno poštovanje prema roditeljima sprječavalo ga je da bez njihova blagoslova napusti svoj dom u Grudama i priključi se vojnim postrojbama. Usprkos tome, Spajićeva odlučnost nije bila pokolebana, nego se s vremenom samo povećala pa su i roditelji naposljetku popustili, uvdjevši da se radi o čvrstoj i promišljenoj odluci zreloga mladića, koja se očito ne će promijeniti.

Prema očevu sjećanju, u ljeto 1993. s nekoliko se radnih kolega zaputio do razrušenih prostora objekta Prehrambeno-tehnološkog fakulteta na Tenjskoj cesti bb, kako bi izvukli dio manje oštećene laboratorijske i slične opreme te ju prevezli u Osijek, spašavajući što se spasiti može. Iz tih je razloga na godišnji odmor otišao nešto kasnije u kolovozu, posjetivši i Hercegovinu. Ondje je dobio priliku obići obitelj Spajić u Grudama, a Goran mu je tom prilikom, tada već kao vojnik HVO-a, izjavio da više ne namjerava studirati i da će napisati zamolbu za ispis s fakulteta. Učinivši to, zamolio ga je da zamolbu preda na fakultet i da preuzme njegove originalne dokumente. Izvršivši preuzetu obvezu, otac je potpisao izjavu o preuzimanju Spajićevih dokumenata iz studentske službe 14. rujna 1993. Međutim, istu nije stigao predati Spajiću, jer je žalosna vijest o njegovoj pogibiji kod Mostara, tijekom sukoba s postrojbama Armije BIH, stigla već 20. rujna 1993.! Otac je, dakako, istu dokumentaciju predao Spajićevoj obitelji, tijekom sljedećeg posjeta Hercegovini, suočavajući se s roditeljskom tugom i boli, čiji je intenzitet tada bio na svome vrhuncu, priznajući da mu je to bio jedan od najbolnijih trenutaka u tom razdoblju života.

Naposljetku, zajednički smo zaključili da bi sve skupa trebalo zabilježiti, s jedne strane kako bi mali fragment iz toga razdoblja popunio veliki mozaik o ratnim zbivanjima, ali i kao zalog novim generacijama koje bi se u materijalističkom okruženju potrošačke kulture i opće moralne dekadencije trebale zapitati kakvi su ideali pokretali njihove vršnjake da se u znatno težim materijalnim i životnim okolnostima spremno odluče slijediti svoje ideale te obranom i borbom za slobodu na rodnoj grudi trajno ostanu zapisani u našem sjećanju kao heroji koji se ne zaboravljaju!

Stoga sam kroz kontakte sa Spajićevom obitelji pokušao doći do još nekih podataka o jednom od istaknutijih heroja Domovinskog rata s područja općine Grude, kao i o njegovu sudjelovanju u obrani hrvatskog naroda u Hercegovini od velikomuslimanske agresije kroz najezdu Armije BIH dolinom Neretve 1993. O Spajićevu ugledu među suborcima dovoljno govori činjenica da je nakon njegove pogibije Antiteroristička jedinica Širokobriješka kažnjenička bojna HVO-a, kojoj je pripadao, svoj grudski ogranak nazvala njegovim imenom.

Slika 7. Oznaka ogranka Kažnjeničke bojne iz Gruda

Spajićeva obitelj omogućila mi je uvid u njegovu ostavštinu, a kroz fotografije koje se nalaze u obiteljskom fotoalbumu, može se dobiti nešto šira slika o Goranovu karakteru i životu pa se tako može zaključiti da je bio mladić pun života, koji je istinski uživao u društvu, kao što je i društvo uživalo s njim, a očito je imao široku lepezu hobija i interesa, koji su na putu do svoga punoga ostvarenja nažalost trajno zaustavljeni.

Slika 8., 9. i 10. Fotografije iz obiteljskog albuma obitelji Spajić

Također, iz uvjerenja, koje je 2. lipnja 2015. izdalo Federalno ministarstvo za pitanja branitelja i invalida Domovinskog rata, Odsjek za pitanja evidencija iz oblasti vojne obveze Grude, Grupa za pitanja evidencija iz oblasti vojne obveze Grude, saznao sam da se Goran odmah po izlasku iz JNA prijavio u HVO – Grude, gdje se vodio od 18. rujna 1991. do 8. travnja 1992., a zatim se vodio kod HVO – V.P. 1721, od 8. travnja 1992. do 31. srpnja 1993. te se na kraju vodio kod HVO – V.P. 1717 od 1. kolovoza 1993. sve do pogibije 20. rujna 1993.

Slika 11. Goran Spajić u uniformi

Prema uvjerenju izdanom 11. siječnja 2005. od Federalnog ministarstva obrane, Uprave za obranu Grude, Odjela za obranu Grude, Goran je poginuo na vojnoj dužnosti na lokaciji Jedrinje- Mostar, i to je pri obavljanju vojnih dužnosti kao pripadnik 2. gbr., pogođen metcima iz automatskog oružja, 20. rujna 1993.

Spajić je i nositelj dvaju odlikovanja: Reda Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana s pozlaćenim pleterom te Spomenice Domovinskog rata.

Domagoj Tomas / Ogranak Matice hrvatske Grude / Ante Mlinarević / www.caffe-tony.com

U tišini vječnog Doma neka te prate naše misli i molitve.

Prijatelji iz Kažnjeničke bojne – Grude