Udbin agent Ivan Lasić Gorankić živi u katnici na granici dvaju širokobrijeških sela, Uzarića i Knešpolja. Kuća kao i svaka druga u tim selima, jedino što je na osami. Izdvojena od drugih, baš kao što je i čovjek koji u njoj živi izoliran od zajednice.

Kada smo upitali mještane da nam nešto kažu o Gorankiću, samo su odmahivali glavom. Kao u samostanu u kojemu vrijedi zavjet šutnje. Nitko ni riječi. Od jednoga smo “lajavog” mještanina, međutim, doznali da se u “selu s obitelji Lasić” malo tko druži ili ima bilo kakve kontakte. Razlog je Lasićeva prošlost.

Inače, ova obitelj podrijetlom je iz Uzarića, ali se Ivan Lasić nakon okončanja svoje karijere u Udbi, odnosno poslije u SDS-u, smjestio nedaleko od svog rodnog kraja, ali ne u selu u kojem je rođen. Mještani kazuju i da ima stan u Mostaru, iz kojega je doselio nakon rata. ?

Osamdesetjednogodišnji Ivan Lasić Gorankić u žarište javnosti došao je nakon svjedočenja dvojcu Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču putem videolinka u Mostaru. Iako je u Mostar doveden vozilom pod policijskom pratnjom te je ušao na stražnji ulaz zgrade županijskog hercegovačko-neretvanskog tužiteljstva, za vrijeme svjedočenja nije se pokolebao. Opovrgnuo je dio iskaza koji je ranije dao hrvatskim istražiteljima iz Povjerenstva za istraživanje i dokumentiranje komunističkih zločina iz 1992. godine o svojim spoznajama vezanim za djelovanje SDS-a kao i likvidacija hrvatskih emigranata.

Posebno su bila zanimljiva njegova svjedočenja o ubojstvu Brune Bušića, pokušaju ubojstva Nikole Štedula te egzekuciji Inina direktora Stjepana Đurekovića, zbog koje se i vodi sudski postupak u Münchenu. Odvjetnica Nada Dalipagić portretira svoga klijenta kao iznimno inteligentnu osobu koja je, unatoč godinama i značajnom protoku vremena, povezano govorila na upite koje su mu postavljali s Višeg suda u Münchenu. Pri tome je navela i da je Lasić Gorankić pokazao iznimno hrabrost s obzirom na okolnosti koje mu se stavljaju na teret i moguću osobnu povezanost sa slučajem.?A Gorankić je u trenutku kada se dogodilo ubojstvo bio neformalni šef Perkoviću i Mustaču jer je u Beogradu bio na čelu II. Uprave SDS-a zaduženog za unutarnjeg neprijatelja. Visokorangirani službenik Službe državne sigurnosti (SDB) Ivan Lasić Gorankić, koji je svjedočio u Münchenu, zagolicao je maštu mnogih, osobito kada je u iskazu spomenuo i da ga je prije 23 godine u Zagrebu odbio ispitati Vladimir Šeks s tvrdnjom kako “agent ne ispituje agenta”, piše Večernji list.

Radio kao učitelj

Obitelj Ivana Lasića bila je jedna od najvećih u Uzarićima, a njegov je otac bio jedan od glavara. On je rođen 19. ožujka 1934. Nakon završene učiteljske škole u poslijeratnom jugoslavenskom razdoblju odmah je počeo raditi kao učitelj u mjestu Kočerin pokraj Širokog Brijega. Jedno je vrijeme proveo i kao nastavnik u Modriči na sjeveru BiH. S trideset godina napustio je posao u školi te je aktivno pristupio SDS-u, u kojem je ostao najveći dio života, sve do 1988. kada je otišao u mirovinu. Kolege ističu i da je prije aktivnog stupanja u službu bio suradnik te “dojavljivao” sigurnosno zanimljivije informacije.

Prema navodima nekadašnjih kolega, Lasić Gorankić je bio iznimno inteligentan, odlučan i hrabar. Započeo je raditi u ispostavi širokobriješkog odjela Udbe, a nedugo nakon toga prešao je raditi u jedan od regionalnih centara ove službe u Mostaru. Tamo je bio u najžešćem vremenu buđenja Hrvatskog proljeća. Nakon desetogodišnjeg aktivnog staža u službi, Lasić Gorankić postao je načelnik Odjela II. centra Službe državne sigurnosti u Mostaru, koji je bio zadužen za borbu protiv unutarnjeg neprijatelja i emigracije. Na to ga je mjesto predložio njegov kolega i dugogodišnji poznanik Stanko Čolak iz širokobriješkog mjesta Dužice, koji je i brata Dragu promaknuo u šefa SDS-a u Mostaru, a drugoga brata Ivana Čolaka u šefa policije u Širokom Brijegu. Zanimljivo je da su i Ivan Lasić Gorankić i Stanko Čolak bili nastavnici. Zahvaljujući toj vezi, Lasić je nakon Mostara najveću promociju doživio potkraj karijere. Stanko Čolak, koji je otišao za pomoćnika Stani Dolancu, tadašnjem državnom sekretaru unutarnjih poslova, povukao je Lasića Gorankića na njegovu dotadašnju poziciju načelnika II. Uprave SDS-a. Upravo se to dogodilo nekoliko mjeseci prije nego što je izveden atentat na Đurekovića u Münchenu. U kojega on, prema vlastitim tvrdnjama, nije bio umiješan pa čak ni informiran o pojedinostima.

U javnosti je ostala poznata fotografija na kojoj su ljudi koji su činili jezgru Udbe, odnosno SDS-a za tzv. ustašku emigraciju, Predrag Đorđević, Josip Perković, Ivan Lasić, Stanko Čolak i Božidar Spasić, koja je nastala 1986. u beogradskom Institutu za sigurnost za proslave odlaska u mirovinu Stanka Čolaka. Za razliku od njega, koji se smatrao Lasićevim mentorom i koji je ostao živjeti u Beogradu, Ivan Lasić Gorankić vratio se u Mostar, odnosno rodni Široki Brijeg. Početak rata dočekao je u Mostaru. No, prije izbijanja sukoba, za Ivana Lasića Gorankića i dvadesetak drugih visokopozicioniranih bivših ili aktivnih djelatnika policijskih i sigurnosnih službi stigla je zapovijed za privođenje i uhićenje. Početkom rata počeli su prijetiti njemu i njegovoj obitelji u Mostaru. Nedugo zatim jedna ga je grupa otela i držala zatočeništvu u garaži. Zlostavljali su ga. Nakon toga je, na inzistiranje Povjerenstva za dokumentiranje komunističkih zločina, odveden u Hrvatsku, gdje je dao iskaz u kojemu je vrlo opsežno govorio o svojim saznanjima. Dio njegova iskaza bio je temelj i za podizanje optužnice u Münchenu. No dio toga iskaza Gorankić je nedavno opovrgnuo i neizravno potvrdio da ga je dao pod prisilom.

Njegov nekadašnji bliski kolega Stanko Čolak prvi je put došao u Široki Brijeg prije desetak godina na pokop majci i nije se javio Lasiću. No, ovaj je događaj obilježio incident. Izazvala ga je sestra Širokobriježanina Miljenka Hrkaća kojega je Udba uhitila pod lažnom optužbom za napad na beogradsko kino 1968. godine i željeznički kolodvor, a zatim je strijeljan. Ona je tada Čolaku opalila šamar i upitala ga gdje su kosti njezina brata. Nedavno je pak njegov polubrat Zdravko Marušić javno priznao kako je planirao ubiti Lasića Gorankića smatrajući ga odgovornim za njegovu smrt. Od toga poteza i konačnog potezanja obarača samo ga je odvratila, kako je rekao, vjera.?U fratarskim kuloarima se govorilo i da je Ivan Lasić Gorankić, koji je tada bio zadužen za “unutarnjeg neprijatelja”, bio najzaslužniji za progon hercegovačkog franjevca fra Joze Zovka.

Ukazanje Gospe skupini djece u Međugorju koje je tada početkom 80-ih godina prošlog stoljeća predvodio fra Zovko nastojali su srušiti komunisti bojeći se da bi ova događanja mogla ugroziti njihov položaj. Na kraju je fra Jozo završio u zatvoru s lažnim konstrukcijama, a vjerovao je da mu je upravo Lasić smjestio nedokazane optužbe. Iako su njihove obitelji, podrijetlom s Uzarića, bile jako bliske, a njihovi očevi bili seoski glavari. No, takvo što nikada nije dokazano, a što je gotovo i nemoguće s obzirom na prirodu posla kojom se Lasić bavio.

Svi su ga se bojali

Komunikacije s novinarima gotovo da i nije imao osim u jednome navratu s ekipom Večernjeg lista kada je ustvrdio da je pomišljao na samoubojstvo zbog siline napada na njega i pritisaka kojima su izloženi on i njegova obitelj. Tada je posvjedočio i da nije bio protiv osamostaljenja Hrvatske te da je u profesionalnome životu uvijek bio vjeran poslovima, zadacima i zakonu.

Nakon sve otvaranja slučaja Đureković u Njemačkoj, ime Ivana Lasića Gorankića sve se češće pojavljivalo u javnosti. On je čak 2009. godine privremeno uhićen i priveden u policiju nakon tjeralice Interpolove podružnice u Wiesbadenu jer ga se sumnjičilo da je povezan s organizacijom ubojstva. No, od izručenja iz BiH spasilo ga je to što ima samo bosanskohercegovačko, ali ne i hrvatsko državljanstvo, a takve opasnosti neće biti ni ubuduće s obzirom na to da se ne očekuje skorašnje članstvo te zemlje u Europskoj uniji. Nedavnim svjedočenjem, na kojemu je djelomično zanijekao odgovornost Perkovića u slučaju Đureković, Čolak se vjerojatno za dulje vrijeme ponovno vratio u anonimnost. Susjedi tvrde kako se ne viđa u “čaršiji”, ni na misama ni i društvenim događajima. S vremena na vrijeme, taj vremešni ali vitalni 81-godišnjak u starom neuočljivom mercedesu samo prođe kroz selo. U bivšem su ga se sustavu bojali svi, i fratri, i težaci, i radnici, i intelektualci. No ipak, odlučio je ostati do kraja u Širokom Brijegu, gradu koji je bio jedna od glavnih meta Udbe, u kojoj je on bio šef.