Talijanski hodočasnik mjesec dana pješačio 820 km od svoje kuće u Italiji do Međugorja

Talijanski hodočasnik Vittorio Bulbarelli iz Mantove krajem rujna prošle godine prvi je put došao u Međugorje i to pješice. Za Međugorje je prvi put čuo 1993. godine, ali je čekao trenutak kada će osjetiti da je baš on pozvan da dođe u Međugorje. Stjecajem okolnosti, izgubivši posao medicinskog brata, osjetio je u srcu da bi ovakav jedan duhovni čin bilo nešto najbolje što bi u ovom trenutku mogao učiniti. Nije ništa čitao ni proučavao o Međugorju, samo je otvorenog srca krenuo na hodočašće. Jedino što je sigurno znao, bilo je da je Međugorje mjesto jednog velikog duhovnog intenziteta, a duhovnost, mir i molitva je upravo ono što je sam tražio i što mu je bilo potrebno, piše radio-medjugorje.com.

PUTOVANJE

”Krenuo sam iz svoje kuće 30. kolovoza i stigao u Međugorje 27. rujna (2021). To je 870 km od moje kuće u Mantovi do Međugorja, od kojih sam 820 pješačio. Doživio sam mnogo susreta s ljudima i ono što je zajedničko svim tim susretima, bilo je znak velike Božje providnosti i Gospine prisutnosti. Toliki su kod kuće molili za mene. Odlučio sam da ovo hodočašće pješice proživim kao Božji siromah, tako da sam susreo puno ljudi koji su mi omogućili da nešto pojedem i da negdje predahnem. Očekivao sam da će mi Bog davati znakove takve vrste, ali moram priznati da me je iznenadilo sve što se događalo. Znao sam da će Bog u svojoj providnosti biti dobrostiv, ali takav intenzitet koji sam proživio na ovome putu, nisam mogao ni sanjati. I moram reći da je upravo to ono što me je u mojoj nutrini duboko promijenilo, jer sam osjetio koliko me Bog i Gospa ljube. Zaista me ostavilo bez riječi sve to što sam proživio.”

SUSRET S DRUGIM LJUDIMA

”Mnogi su bili zatečeni i iznenađeni, ali je puno više bilo onih koji su mi znali reći: ‘Moli za mene!’, ili su mi povjeravali neke od svojih najvažnijih nakana. Ljudi bi mi čestitali ili bi mi pokazali kojim putem trebam ići ili jednostavno srčano pozdravljali. Toliki ljudi su mi dozvolili da budem gost u njihovom domu, a da ništa nisu znali o meni i da ništa nisu očekivali od mene. Nisu tražili od mene novaca ili nešto drugo, a ja im ništa ne bih mogao dati osim svoje zahvale i molitve. To je najveći dar koji sam mogao primiti, koji me duboko dirnuo. Jedino što svima njima mogu reći je hvala, jer svaki dan na svom putu, ja sam samo vidio Božje znakove, znakove Njegove dobrote koja mi je pristizala upravo kroz te ljude koje sam susretao. Osjećao sam se zaštićenim, pod Gospinim plaštem, a nikad se nisam tako osjetio ni na jednom od mnogih hodočašća na kojima sam bio.”

DOLAZAK U MEĐUGORJE

”Taj posljednji dan pješačio sam 14 sati, i bilo mi je jako teško kada sam ulazio u Međugorje, osjećao sam silni umor. Već je pala noć, bilo je 20 h i 30 min. Nisam znao kuda da idem, gdje ću spavati, a nisam imao ni pristup internetu, pa nisam ni znao kako da nađem smještaj. I prva stvar koju sam napravio bila je da odem u crkvu. Noć, par ljudi koji su molili u dubokoj tišini…, a ja sam bio potpuno iscrpljen i slušao sam dio krunice, i još jedanput sam se predao Božjoj providnosti i povjerio Gospi, i u roku od pola sata, imao sam prekrasno mjesto za spavanje. Nakon mjesec dana, prvi put sam osjetio veliki mir, duboku tišinu u mojoj nutrini, i svi oni razlozi koji su me natjerali na ovaj put, raspršili su se i našli svoj odgovor. Vidjeti ovdje mnogo ljudi koji zajedno mole, koji vjeruju u jednog Boga, koji imaju jednog Boga za Oca, koji imaju jednu Majku, vidjeti isto tako puno ljudi koji imaju razne križeve, koji su izloženi raznim patnjama, ljudi koji su bolesni, ali svoje križeve i bolesti stavljaju pred Boga, stavljaju do Njegovih nogu, do Gospinih nogu, to je na mene ostavilo snažan utisak.”

USPINJANJE NA BRDO UKAZANJA

”Netko mi je sugerirao da se popnem bos, a moje su noge nakon toliko dana pješačenja bile zaista umorne, a uspon na Brdo ukazanja je pun oštrog kamenja i nije lako ići bos. Molio sam krunicu, i svaki korak koji sam učinio mi je prouzročio strahovite bolove, i pomislio sam da to mora da je težina mojih grijeha, tako da je za mene to bio jedan uspon koji je trajao jako dugo, i bilo je jako bolno. Osjetio sam mir tek kada sam se našao pred Gospom na brdu. Nakon 30 dana pronašao sam ono što je istinski put za mene, pravac koji trebam u svom životu uzeti, i shvatio sam, našavši se pred Gospom na brdu, da je sav moj život se slio u taj trenutak, da je to bio moj dolazak, ali i to da je ovo jedan novi početak. Vidjeti ono kamenje koje su ispolirale stope milijuna hodočasnika i sjaj na brončanim skulpturama otajstava koje su dodirivale u molitvi ruke milijuna vjernika, to je neopisiv osjećaj. Ovo je za mene bilo iskustvo istinskog hodočašća i puta k Istini i u Istini! Ovo je mjesto kojeg ću zacijelo do kraja svoga života nositi u svome srcu, jer se ovdje na poseban način osjeća Božja prisutnost. To je nešto izvanredno! Nadam se da ću jednog dana ponovno doći u Međugorje sa svojom suprugom i djecom.”