Postoje ljudi o kojima satima trebate govoriti kako bi netko shvatio tko su oni, a Tomu s Radio Gruda svatko zna. Ekipi Večernjeg lista Tomislav Matković govorio je o svemu, o vremenu kada je “kažnjen” zbog termina “šetajući cirkus UNPROFOR-a” kada je napao SFOR zbog upada u Hercegovačku banku, o gangi koja je, ponajviše zahvaljujući njemu, ušla pod zaštitu UNESCO-a, kao i o vjeri koja mu itekako puno znači, piše Večernji list BiH.

Kako je Tomo s Radio Gruda uspio postati tako popularan da uz Hercegovinu, praktički i Dalmacija, Bosna, pa i dalje regije pričaju o vama?

– Kako bih odgovorio na ovo pitanje, moram najprije razjasniti ulogu i važnost medija u Hercegovini. Naime, u Hercegovini, što se tiče medija, postoji dosta paradoksalna situacija jer Hrvati nemaju svoj javni televizijski servis. U normalnim okolnostima televizija je informacijski medij broj jedan, dok radio postaje zabavni medij. Osim kod nas! Ovdje je sve okrenuto naglavačke! Budući da Hrvati nemaju svoj javni televizijski kanal, tu informacijsku rupu ispunjavaju drugi mediji – radio, novine i internetski portali. Mogli bismo reći, što se tiče emiterskih medija – radio je u Hercegovini preuzeo ulogu televizije. Hercegovci mogu gledati HRT, ali tu nema sadržaja iz Hercegovine, mogu gledati BHTV, ali ni tu nema dovoljno sadržaja iz Hercegovine. Slijedom toga, kroz sve ove godine radio postaje najvažniji informacijski kanal. Ako želite čuti trenutačne novosti, obavijesti, zbivanja u Hercegovini, onda upalite radio. U nedostatku televizije, pa zato u nedostatku televizijskih voditelja i showmana, radio preuzima te televizijske standarde i promovira ih u javnost. Na primjer, u Hrvatskoj svi znaju televizijske voditelje HTV-a, RTL-a, Nove itd., ali rijetko tko zna nekog radijskog voditelja. Ovdje je obrnuto – u nedostatku televizije, radijski voditelji gurnuti su u prvi plan javnih medija. Vjerujem da svaki radio u Hercegovini ima barem jednog, ako ne i više voditelja koji su prepoznati u javnosti. Kako se Radio Grude emitira na županijskoj frekvenciji, pokrivamo veliki dio zapadne Hercegovine, pa tako ima puno veću mogućnost pristupa potencijalnim slušateljima. Prvenstveno na tome počiva dobar dio moje, kako vi kažete, “popularnosti”. Uz to, imam malo neuobičajen pristup pojmu vođenja radijskog programa. U komunikaciji sa slušateljima njegujem tu nekakvu “narodnu” razinu priče. Sa svima pokušavam razgovarati nesputano, izravno, s određenom dozom humora. Ali onog specifičnog hercegovačkog, pomalo iščašenog, gotovo montypythonovskog. U emisiji smo svi na ti. Kod mene nema gospodine ili gospođo, sve oslovljavam s “Di si rodijače” ili “Di si rodice”. Uživam pričati narodskim stilom, to mi je ekstra fora za radio. Često kad čujem neku starinsku riječ ili neki zanimljiv lokalizam, odmah ga upotrijebim u eteru. Priče iz gostionica, podruma, s gumna, kotlova prenosim u eter. Još kad slušatelji osjete da to radite stvarno iz srca, onda vas kao takvog i vrednuju. Super mi je npr. kada baba od skoro 90 godina glasuje za Partibrejkerse samo zato što se oni meni sviđaju i onda to izaberemo za Hit dana – e pa to mi je vrhunac karijere!

Ganga i gusle vaša su, rekli bismo, ovisnost. Praktički ste najveći kolekcionar ovih djela. Vaše lobiranje je ponajviše pomoglo kako bi ganga ušla pod zaštitu UNESCO-a. Odakle ljubav prema ovom načinu pjevanja? 

– Opet povezano s radijom. Naime, u mladosti nikada nisam slušao gangu, niti me zanimala. Kako sam poče raditi na Radio Grudama, primijetio sam da su ovdašnji slušatelji dosta emotivno vezani uz taj tradicionalni napjev. Kako sam pomalo “naopak”, počeo sam tražiti snimke ganga kako bih ih puštao u eter. To sam radio čisto iz neke fore, to mi je bilo onako “štosno”. Kako su slušatelji jako pozitivno reagirali na ovu etersku intervenciju, počeo sam gange puštati sve ćešće i ćešće. Na kraju sam skupio nekakvu pristojnu fonoteku koju sam počeo puštati u svakodnevnom ritmu. Naravno, emitirajući ih u eter, a i samim razgovorom sa slušateljima – tko koju gangu pjeva, čija je ganga i odakle je, polako sam uranjao u taj mistični svijet. Na kraju me to toliko obuzelo da sam počeo hodati po selima i snimati gange kako bih ih emitirao u eter. Sve ove godine pokušavam ugurati gangu kao najnormalniju stvar u hercegovački eter. Želim da ostane svakodnevica našeg života. Naravno, promoviram gangu i radi mladih slušatelja – neka čuju da je živa, da ima posebno mjesto u našoj kulturi. Nije fora pustiti samo gangu, već je treba posebno najaviti, predstaviti tko pjeva, objasniti o čemu pjeva – upoznati zajednicu s našom baštinom i njezinim nositeljima. Po tome bi trebao biti hercegovački radio prepoznatljiv. Npr. odavno sam uveo to da kada neki gangaš umre, taj dan puštamo samo njegovu gangu. To je, po meni, taj posebni “emotivni moment” hercegovačkog etera. Isprepletenost radija, naroda, tradicije i života.

Za sebe kažete često da ste gastarbajter na radu u Hercegovini. Kako se jedan Dalmatinac, a vi često kažete i “šperac”, tako prilagodio u Grudama da ga svi doživljavaju kao svoga i kako je svaki dan prelaziti “najneprirodniju granicu na svijetu”, kako često kažu za onu između Gruda i Imotskog? 

– Ja sam jedan od onih iz stare generacije koja je odrasla bez te granice. Kada sam bio u srednjoj školi, skoro pola mojeg razreda bilo je iz Hercegovine. Mi smo se intenzivno družili, kumili, zabavljali, prijateljevali, vjenčavali se… U vrijeme 80-tih, kada su se počeli otvarati kafići, klubovi i diskoteke, mi smo dolazili u Grude, a Gruđani u Imotski. Tako je to bilo. Još iz tih vremena stekao sam prijatelje u Hercegovini. U ona vremena mi Imoćani nismo vas zvali Hercegovcima, nego po selima pa su postojale ekipe Zmijavaca, Runovića, Vinjana… tako su bili Goričani, Sovićani, Bobanjari, Gruđani itd. Bili smo jako povezani, tako da sam još iz mladosti upućen u osebujnost Hercegovine, što se danas pokazalo kao dobra podloga za moje radijsko djelovanje. Uvijek ponavljam anegdotu iz života kada smo kao djeca biciklom tražili granicu u Gorici – i nikako je naći! Pa je postojala legenda da je tamo gdje se spaja asfalt, onda traži gdje je to mjesto, pa ne možeš naći… A pogledaj danas – granica kao da je željezna zavjesa. Kad Hrvatska uđe u Schengen, nažalost, granica će biti još tvrđa. To je jedan od razloga zašto navijam da i BiH uđe u Europu. Nadam se da će tada nestati ova nesretna granica i da ćemo kao prirodna cjelina opet biti upućeni jedni na druge.

Teško je objasniti ljudima koji vas ne poznaju da Tomo privatno nije glasan ili nije “galamdžija”, već da se radi o šutljivom tipu koji, ako mora pričati, voli voditi duboke, intelektualne razgovore. Kako se događa taj klik? 

– Da, malo sam introvertirani tip. Nisam od neke velike priče. Ali kad stanem pred mikrofon, iz mene iskače neki drugi (divljački) Tomo, za kojeg nisam ni znao da postoji dok se nisam počeo baviti voditeljstvom. Kad upalim mikrofon, on iskoči i najprije mene izludi, a onda sve oko mene i ponekad slušatelje. Dok se saberem, već emisija završava i on nestane. To je vjerojatno neki moj antipod, tko će ga znati. Kad nisam na radiju, njega nema, tako da sam u svakodnevnom životu malo i podosadan tip.

Jedna crtica iz prošlosti urezala mi se u sjećanje. Naime, 2001. kad je SFOR upao u Hercegovačku banku Radio Grude je kažnjen zbog pjesama, ali i zbog riječi kojima ste vi pozivali narod da se odupre agresiji. Jeste li proročki predosjetili da će tadašnja Hercegovina, koja je bila jedna od bogatijih regija kada se usporedi i s nekim europskim državama, doći doslovno do financijskog ponora? 

– Sjećam se toga dana. Nisam tada razmišljao o Hercegovačkoj banci jer nisam bio upućen u njezinu problematiku, već sam to sagledavao sa strane naroda. Naime, tog jutra išao sam, kao uvijek, na posao, a na ulazu u Grude dočekala me borbena vozila, po krovovima duge cijevi, po ulicama vojnici, kamioni, džipovi, ljudi u kapuljačama… bio sam šokiran, mislio sam da je rat. Nije to bilo ugodno gledati. Kad sam došao na radio, doznao sam da je cijeli taj cirkus priređen radi deložacije Hercegovačke banke. Pa molim vas, zar je radi toga trebala okupacija grada? Pa kakav je to način? To je bilo čisto iskazivanje moći! Jednostavno sam poludio i u eter uletio emocionalno nabijen. Svašta sam tada izgovorio, javno osudio ponašanje SFOR-a. Ne sjećam se više točno što sam im sve “slajao”, ali nadzorna tijela imaju snimku, pa bih baš i ja volio čuti jednom što sam sve “baljezgao”. Na kraju smo to okrenuli na šalu pa smo ih proglasili “šetajući cirkus UNPROFOR-a”, da je to samo zabavni showprogram, puštali smo pjesme koje su imale refrene s porukom. Sjećam se da su nam konkretno zamjerili jednu pjesmu od TBF-a.

Za kraj, da završimo u pozitivnom tonu, mnogi ne znaju da je Tomo trećoredac u crkvi, koji često i u eteru citira Sveto Pismo, promiče ljubav i mir. Za kraj, što poručiti puku koji će čitati vaš intervju u Večernjem listu? 

– Da, u trećem franjevačkom sam redu i, mogu vam reći, u ovim burnim vremenima dobro mi dođe. Vjera mi je kao neko sidro što me drži na pravom putu. Daje mi snage ljubiti istinu. I kada je teško, ukazuje na to da radi istine treba ponekad i trpjeti. Naravno, često nisam na tom putu i nekad zalutam, ali važno je da je ta misao prisutna u životu pa, s vremena na vrijeme, ispravljam svoje pogreške i nedostatke. Budući smo mi ljudi s kamena jako duboko vezani uz vjeru, osjećam da je i to dio specifičnosti Hercegovačkog radija, kroz emisiju, osim zabave, promovirati i kršćanske vrijednosti – naravno, ja to radim na malo specifičan, hajmo reći ležeran način. Ali vidim, ljudima se sviđa. Što se tiče citata – evo jedan za sve nas koji djelujemo u medijima. Od svetog Franje je – “Sva tama ovog svijeta ne može ugasiti svjetlo jedne svijeće.”

Večernji List