Hercegovina je za BiH ono što je Istra za Hrvatsku – naizgled škrti, kameni jug zapravo je pun iznenađenja, prirodnih turističkih atrakcija i dobre hrane.

Mostar, Međugorje i Počitelj perjanice su hercegovačkog turizma i kroz ova mjesta godišnje prođu dva milijuna turista. No zanemarimo li ove poznate destinacije, Hercegovina i dalje ima što ponuditi, ovaj dio Mediterana pun je prirodnih ljepota. Zanimljivo, iako bismo pomislili da je Hercegovina suha, ona je zapravo puna rijeka, kupališta i vrlo ukusne hrane.

Krenete li iz Gruda prema Ljubuškom, tri kilometra od ovoga gradića naići ćete na Marića gaj. Obitelj Marić, Toni i Zdravka, svojim su vlastitim rukama izgradili ovo malo autentično hercegovačko etnoselo za kojim su turisti iz stranih zemalja doslovce ludi. Marića gaj je omiljen i Hercegovcima jer ovdje se jede toliko tražena domaća spiza. Mnogi koji ovdje jedu oduševljeno tvrde da je Hercegovina jedna od posljednjih europskih oaza ekološke hrane. Tonijev i Zdravki sin Marko oženio se prije dvije godine vrlo mlad, tek je prešao dvadesetu, ali pomalo preuzima roditeljski biznis. Nedavno je sa suprugom Mirelom dobio sina Gabrijela. Dok nas vodi imanjem, zvučnu kulisu stvaraju cvrčci. Hercegovački zvizdan upekao je svom silinom, ali iza jedne kućice izviruje bazen, jedini pravi lijek za +40.

Marko kaže da koncept seoskog turizma u Hercegovini, nakon deset godina mukotrpnog rada, konačno daje rezultate.

Trebalo je puno truda, rada i ulaganja da bi prvi rezultati bili vidljivi. Nije se lako danas kvalitetno pozicionirati na turističkom tržištu, ali smatramo da smo s našim konceptom to uspjeli. Učili smo od drugih koji su imali više iskustva pa smo u početku napravili jedini ispravan potez u ovom poslu – a to je da smo prvo investirali u smještajne kapacitete i tek nakon toga u ostale sadržaje. Godinama se širimo i rastemo, tako da se danas može reci da je seoski turizam u Hercegovini i te kako isplativ.

Prošle godine Marića gaj su posjetila 903 turista koji su u prosjeku ostvarili 3,4 noćenja. Najviše turista dolazi im iz Hrvatske, Njemačke i Nizozemske, a bilježe i rast broja dolazaka domaćih gostiju te gostiju iz skandinavskih zemalja.
To jako ovisi o dobu godine i praznicima u navedenim državama iako dobra povezanost zračnih luka u našoj blizini i letovi niskotarifnih aviokompanija mijenjaju polako sliku gostiju. Zato nam je, kao i svakom turističkom objektu u Hercegovini, jako bitno da zračna luka Mostar što prije krene s redovitim linijama prema nekoj zapadnoeuropskoj zemlji, nada se mladi Marko.

Što je to što najviše oduševljava turiste u ovom hercegovačkom raju?
Kad je u pitanju ovaj prostor, gosti obožavaju mir i golemi prostor koji im je na raspolaganju – čak 43 hektara. Dalje, tu je egzotični seoski ambijent, odlična domaća hrana, ali i činjenica da se svakom gostu posvećuje individualno. To je onda pravi koncept seoskog turizma. Gostima nudimo i participaciju u svim poslovima koji se obavljaju na našem imanju. Uzgajamo masline, trešnje, šljive, eterično bilje, povrće, proizvodimo vino, rakije, sapune, marmelade… To je zapravo pravi koncept seoskog turizma – jednostavno nastavite raditi na svojem obiteljskom imanju ono što ste uvijek radili, samo tome dodate smještaj. Zvuči vrlo jednostavno, no zahtijeva dosta odricanja i učenja jer se često moramo ponašati kao hotelski menadžeri i poljoprivrednici u istom trenutku.

Strani turisti, pogotovo oni koji prvi puta dolaze u Hercegovinu, oduševljeni su uštipcima, domaćim pršutom i suhomesnatim proizvodima. No na tronu je i dalje teletina ispod peke.
Doslovce nam svaki stranac tvrdi da kod njih meso, za razliku od našega, nema nikakva ni mirisa ni okusa. Vole i našu domaću rajčicu i papriku koju beremo u ljetnim mjesecima, baš zbog tog posebnog mirisa. Nudimo im i školu kuhanja tradicionalnih hercegovačkih jela, ali nam se javljaju s feedbackom da to nije ni približno isto što i njihove namirnice. Ono po čemu je naša kuća posebno poznata je raštika, zbog organizacije svjetskog prvenstva u kuhanju te povrtne biljke. Raštikijada se ove godine šesti put organizira 4. studenoga, kad je ova biljka najbolja – najavljuje Marko Marić.

Iako su stranci oduševljeni hercegovačkom hranom koja njeguje mediteranski štih, ali ima i mnogo posebnosti, po Marku je problem što ne postoje nikakvi standardi, certifikati, klase kvalitete hrane koja je proizvedena u Hercegovini. “I ovdje se puno uvozi”, kaže pomalo rezignirano.
Danas nije više tako lako proizvoditi ekološki, a oni koji od toga misle živjeti to mogu zaboraviti jer se proizvod poistovjećuje s ostalima. Kod nas na seoskom turizmu je to drugačije jer sve što proizvedemo tu i prodamo, i gosti koji dolaze znaju što je ekološki proizvod i znaju da ne može izgledati tako dobro kao neki konvencionalni. Lokalni se poljoprivrednici zbog tog nepostojanja, odnosno nepoštovanja regulative, često odlučuju na konvencionalnu proizvodnju te kao nestručan kadar dodaju sve što im neki trgovac u poljoprivrednoj apoteci proda. Donekle su još iznimka med, janjeće meso i neki sirevi – nabraja.

Posljednjih su se godina i državne institucije, koje su često gubile iz vida turistički potencijal juga zemlje, uključili u razvoj ove grane. Posebno se to odnosi na Federalno ministarstvo okoliša i turizma.
No nedostaje nam master plan za razvoj seoskog turizma te kategorizacija, jer nije svaki seoski turizam isti. I dalje su to neznatna sredstva u usporedbi s Hrvatskom, ali ide se polako prema naprijed.

Kratku tišinu para revanje jednog magarca. Za njim se javlja još jedan, pa još jedan…
To su Tito, Jovanka i Severina. Tako se zovu. Osim magaraca, uzgajamo janjce, imamo svinje, koke, magarce i jednog konja. Na jesen ćemo farmu proširiti patuljastim kozama i paunovima. Ali ima još nešto što želimo promovirati kroz ovaj seoski turizam – to su hercegovački svatovi. Kod nas su svatovi poznati po masovnosti, danas su uobičajeni svatovi od 500 do 700 ljudi. No mi nismo htjeli ići na pretjerane brojke pa smo napravili dvoranu za 200 ljudi. Turisti se ovdje, na licu mjesta, mogu tako upoznati i s našim svatovskim običajima, a neki od njih su doista jedinstveni, zaključuje.

Dvadesetak kilometara od Marića gaja je gradić Ljubuški kroz koji prolazi jedna od najljepših europskih rijeka Trebižat.

Trebižat se probija kroz hercegovački krš i kamen i pun je vodopada, malih slapova, brzaca, jezera i prirodnih kupališta. Na malom prostoru od 15-ak kilometara na Trebižatu su se sjatila čak četiri turistička bisera: Božjak, Čeveljuša, Koćuša i najpoznatiji od njih – Kravica.

Kravica je doista jedinstvena: praktički se nalazi u rupi, spuštate se niz veliku strminu pješice i onda se pred vama, kao u filmu “Žal” s Leonardom Di Caprijem, ukaže vodopad s jezerom punim kupača. Uz vodopad su stijene obrasle mahovinom na kojima se kupači tuširaju pod snažnim slapovima. Između stijena je i niz malih nevidljivih jezera u kojima se skrivaju zaljubljeni parovi. Preko jezera dominira mali drveni most kojim se prelazi na drugu stranu. Do devedesetih godina ovaj su raj na zemlji poznavali samo lokalni Hercegovci.

S pojavom Međugorja poneki bi se hodočasnik “zaletio” na ovo kupalište na preporuku nekog razgovorljivijeg domaćina. no, prava navala turista zabilježena je tek posljednjih nekoliko godina, kada je Kravica preuređene, napravljeno je parkiralište i mjesto više nije prepušteno samo sebi.

Ljepota Kravice davno je prepoznata pa je tako Zemaljski zavod za zaštitu spomenika kulture i prirodnih rijetkosti Narodne republike BiH stavio 1954. vodopad pod zaštitu države kao “objekt izvanredne ljepote i prirodne rijetkosti”. Danas njome upravlja Javno poduzeće Parkovi Ljubuški, mjesto je posve preuređeno, a naplaćuje se i ulazak.

Turista ima odasvud. Na vodopadu smo sreli par iz Slovenije, Gregora i Ninu.
Prvi smo put ovdje, odlično je. Idemo se malo kupati, uživati na suncu i u ovoj prelijepoj prirodi. Na putu smo prema moru, ovdje smo svratili na preporuku naših prijatelja koji su nam kazali da ovaj biser ne smijemo zaobići.
Bili su u pravu.

I Ivan Peći, koji je stigao iz Nürnberga, oduševljen je.
Živim u Nürnbergu, a inače sam iz Tuzle, iz Živinica. Krenuli smo na ljetovanje, brat je bio na Kravicama prije desetak dana i preporučio nam da svratimo. Prelijepo je, zaista. Znate kako to ide, kad se krene na more, svi smo nestrpljivi da što prije stignemo. Dakle, da se odvoji vrijeme za još nešto, onda to nešto mora biti baš posebno. E takve su Kravice, ovamo zaista vrijedi doći. Šteta što nemamo više vremena da uživamo u svemu, ali već sada mogu kazati da ću ovdje svratiti svaki put kad budem na godišnjem odmoru.

U posljednje vrijeme Kravica privlače i turiste s Bliskog istoka i zaljevskih zemalja, tako da na ovom kupalištu više nije neobično vidjeti žene u burkama. Prije dvije-tri godine je zbog arapskih turista bilo i incidenata jer su oni u restoranima na kupalištu i plažama obavljali muslimanske vjerske obrede, što je uprava poduzeća koje gospodari kupalištem, odlučila prekinuti – zabranom.

Naime, zabranjeni su svi vjerski obredi pa su okolo postavljeni i znakovi koji upozoravaju da je ovo kupalište, a ne bogomolja. I sami smo naišli na dosta arapskih turista dok smo obilazili ljepote ruralne Hercegovine.

Iako se i na Kravici može jesti uz šum vodopada, pravi će gurmani potegnuti na drugi kraj Ljubuškog do Bagina mosta, gdje je najbolja riba u Hercegovini.

A oni sladokusci koji traže baš autentičnu hranu provozat će se do Parka prirode Hutovo blato gdje se prave izvrsne jegulje i žabe. No najbolji neretvanski brudet je s druge strane granice – u Hrvatskoj, u selu Prud, ali konobu drže vlasnici iz Hercegovine.

Hercegovina ima golem turistički potencijal, no zasad nema sustav i ovaj se sektor diže stihijski, sam od sebe. Ljudi ovdje kažu:
To vam je kao kad su Kostelići pokorili svijet. Nitko im nije pomogao, ali oni sami su bili uporni. Takvi smo i mi. Država nam slabo pomaže, političari i ne znaju razlikovati lijepo od ružnoga, ali zato smo mi tu da svoj kraj pretvorimo u raj.