Rad u prosvjeti već odavno nije samo prenošenje znanja, a suvremeni prosvjetni radnici suočavaju se s izazovima koji nadilaze okvire tradicionalne učionice.

Društvene promjene, ubrzan životni ritam i dominantan utjecaj tehnologije duboko su promijenili način na koji nove generacije uče, ali i kako reagiraju.

Učitelji i nastavnici danas se bore s izraženim nedostatkom koncentracije kod djece, brzim gubljenjem interesa i nestrpljenjem koje je izravna posljedica pretjeranog vremena provedenog pred ekranima.

Moderne generacije, primjećuju stručnjaci, žele uspjeh odmah i bez napora, što prosvjetarima nameće ulogu koja često nadilazi njihovu primarnu struku – od njih se očekuje da u isto vrijeme budu i pedagozi, i psiholozi, i socijalni radnici.

Međutim, ono što prosvjetni radnici danas ističu kao najveći i najiscrpljiviji dio posla nije rad s djecom, već odnos s njihovim roditeljima. Nekadašnji neupitni autoritet škole i jasnih pravila zamijenjen je vremenom u kojem se preispituje svaka odluka nastavnika, piše Večernji list.

Gubitak međusobnog povjerenja i nerealna očekivanja doveli su do toga da roditelji nerijetko stvaraju golem pritisak na ocjene, opravdavaju neprimjereno ponašanje svoje djece i donose pogrešne sudove o radu učitelja, ne uzimajući u obzir realno znanje učenika.

Nerealna očekivanja

Jedna od učiteljica iz mostarskih škola otvoreno priznaje kako joj roditelji danas predstavljaju najteži dio posla.

Danas im je dopušteno previše miješanja u školski sustav, često opravdavaju neprimjereno ponašanje svoje djece i stvaraju pritisak da ocjene budu onakve kakve oni žele, bez obzira na realno znanje. Mislim da se povjerenje roditelja prema nama doista smanjilo, ali ne uvijek s opravdanjem. Roditelji često imaju nerealna očekivanja od prosvjetnih radnika i zbog toga nerijetko donose pogrešne sudove o našem radu, objašnjava ona.

Dodaje kako na njihovu profesiju danas utječe previše negativnih čimbenika – od sve zahtjevnijih učenika do nedovoljno konkurentnih plaća, dok izazovi postaju složeniji iz godine u godinu.

Druga učiteljica naglašava da, iako u svakoj struci ima različitih pojedinaca, pa tako i među nastavnicima, ne bi trebalo generalizirati i umanjivati vrijednost cijele profesije. Ona ističe kako uključivanje roditelja u obrazovanje prečesto prelazi granicu i prerasta u rušenje autoriteta. Kao očit primjer navodi problem s tehnologijom.

Kada nastavnici pokušaju postaviti granice, često naiđu na nerazumijevanje roditelja, a jedan od primjera je korištenje mobitela. Škola donese pravilo da se mobiteli ne koriste, a dijete ga svejedno uzme tijekom nastave. Nakon nekoliko opomena nastavnik oduzme mobitel i pozove roditelja. Neki roditelji podrže tu odluku i žele da se posljedice pojačaju, dok drugi tvrde da škola nema pravo oduzeti mobitel koji su oni kupili. Upravo zbog takvih suprotnih očekivanja uloga nastavnika postaje sve teža jer, osim rada s djecom, moramo usklađivati i stavove roditelja, slikovito opisuje situaciju iz prakse.

Treća sugovornica iz prosvjetnih krugova fokus stavlja na tehnologiju i promjenu fokusa kod djece, ali se ponovno vraća na ključni problem – nedostatak podrške iz doma. Djeca se, tvrdi ona, u školi ponašaju potpuno drugačije nego pred roditeljima, zbog čega je teško uspostaviti realnu sliku.

Poseban problem su nedostatak koncentracije, interesa i strpljenja, jer današnje generacije žele uspjeh odmah i bez puno napora. Velik utjecaj ima i pretjerano vrijeme provedeno pred ekranima, što djecu čini nestrpljivijom i razdražljivijom. Uz sve to, od nastavnika se očekuje da bude i pedagog, i psiholog, i socijalni radnik, dok istodobno često nedostaje podrške i razumijevanja za složenost našeg posla, ističe učiteljica.

Ona napominje kako rad s djecom sam po sebi donosi zanimljive i lijepe trenutke, ali bez suradnje s roditeljima trud u učionici postaje uzaludan.

Granice je danas doista teže postavljati. Nove generacije roditelja imaju potpuno drukčiji pristup odgoju nego što su imali naši roditelji prema nama, pa je prosvjetnim radnicima teže tražiti od djece određenu odgovornost, ponašanje ili reakciju ako kod kuće ne postoji pozitivan utjecaj roditelja. Ako mi u školi tražimo jedno, a roditelji kod kuće ne očekuju nikakav oblik odgovornosti, nailazimo na zid i naš utjecaj tu završava. Postoji velika razlika između onoga što bismo željeli postići i onoga što stvarno možemo ako ne postoji suradnja roditelja, zaključuje.

Svi prosvjetni radnici s kojima smo razgovarali slažu se u jednom: uspješan odgoj i obrazovanje djeteta mogući su isključivo ako roditelji i nastavnici gledaju u istom smjeru i imaju odnos utemeljen na uzajamnom poštovanju, piše Večernji list.

Posebno zabrinjavajući trend s kojim se susreću na roditeljskim sastancima i informacijama jest nemoć samih roditelja, što se izravno reflektira na situaciju u razredu. Kako prosvjetari zajednički zaključuju: Na informacijama je posebno teško kada roditelj kaže da svom djetetu ‘ne može ništa’. Ako roditelj nema autoritet, teško ga može imati i nastavnik.