Umirovljenici su u našoj zemlji sinonim za preživljavanje – posebno oni koji imaju male mirovine, a nemaju potomstvo. Ako nemaju djecu, a sami ne mogu – rješenje je dom. Ali, ako imaju male mirovine, sebi to ne mogu priuštiti, prenosi Federalna. Kako onda do doma – za one kojima je to jedina opcija?

Nemoguća solucija

Prema riječima većine umirovljenika, bez pomoći svojih najbližih – posebno onih koji rade u inozemstvu – starački dom postaje nemoguća solucija.

Fatima Čavkić je već četvrtu godinu u staračkom domu, s kojim je zadovoljna, ali navodi da upravo njezin boravak u staračkom domu ne bi bio moguć bez pomoći svoje djece: „Da sam samo sa mirovinom i da mi nije djece, ne bih mogla. Od muža mirovine imam samo 300 KM. I šta bih onda?“.

Hasan Duraković nekoliko godina svoje utočište nalazi u staračkom domu, nakon što je više od 40 godina provedenih u Švicarskoj riješio da se vrati. Iako se čini kao tužna sudbina, prema njegovim riječima, stekao je prijatelje i ništa mu ne fali: „Bilo mi je ljepše kod kuće, ali ne mogu sam – umrla mi je žena prije osam mjeseci. Sam – pobudaliti. Fino mi je ovdje, nemam se na šta požaliti“.

Cijene

U jednom od bihaćkih domova, koji postoji od 2016. godine, svi kapaciteti su popunjeni, a osnovni zadatak im je kako navode, pružiti sve ono što ima pruža i obitelj.

”Nudimo sve ono što im je potrebno, od zdravstvene njege pa dalje – a posebno fokus ide na socijalni život. Imamo korisnika koji su tu samo na druženju, koji su težeg stanja, pa svakom pružamo ono što bi i obitelj“, objašnjava Ines Alagić, direktorica Staračkog doma Villa Adriana.

Iako su starački domovi za osobe treće životne dobi većinom ugodna mjesta, mnogi, nažalost, ne mogu sebi platiti boravak – mjesečni košta između 1600 i 2200 KM.