Hercegovci su oduvijek bili poznati po snalažljivosti. U ovom novom vremenu koje je donijelo previše diploma svih vrsta, a malo pravog znanja, Hercegovke se nisu dale obeshrabriti pa nije neobično da se žena ili djevojka koja ima fakultetsku diplomu bavi nekim “zanatom”. Šminkanje, izrada nakita, šivanje, pravljenje kolača, izrada ukrasnih predmeta, prirodne kozmetike samo su neka od zanimanja diplomiranih ekonomistica, pravnica, pedagoginja i slično.

Vještina u rukama, kreativnost i odvažnost tako su lansirale nekoliko, pa možemo slobodno reći, brendova, kao što su Lola tees iz Ljubuškog i Lovely bags iz Tomislavgrada.

U zadnje vrijeme se javlja sve više radionica na kojima polaznici mogu naučiti neke od vještina koje bi htjeli iskoristiti za pokretanje posla.

Jedan primjer je i tečaj krojenja i šivanjaOZZMode u Mostaru, s čijom smo pokretačicom, Stankom Zovko, i razgovarali. Zanimalo nas je odakle ideja o tečaju, što polaznici žele naučiti i bave li se kasnije tim poslom.

“Tečaj krojenja i šivanja je počeo kao neki moj eksperiment, zanimalo me koliko bi ljudi bilo zainteresirano za to jer sam sretala ljude koji ne znaju neke osnovne stvari, a htjeli bi naučiti,” govori Stanka Zovko za portal Jabuka.tv, te nastavlja.

“Tečaj krojenja i šivanja “OZZmode” odvija se po programu Zagrebačke škole krojenja i šivanja s tim što sam program obogatila nekim elementima koji su se pokazali jako dobri u mojoj dugogodišnjoj praksi, pa sam smatrala da će biti od velike pomoći za svladavanje vještine šivanja, što se i potvrdilo. Tečaj je krenuo 2012. godine, a za njega sam se pripremala punu godinu dana, a sad se odvija u tri stupnja, ovisno o vještini i prethodnom znanju polaznica”, dodala je Zovko.

Tečaj se odvija u ateljeu ”OZZmode” koji se nalazi u SPC Orca na prvom katu, a radi se najviše s tri osobe, jednom tjedno i po dogovoru.

“Što se tiče polaznika, neki žele naučiti osnove šivanja, raditi popravke i slično, dok neki doma imaju šivaće strojeve kojima žele naučiti upravljati, a neki od njih se nastavljaju baviti šivanjem, pokreću svoje male šivaće radionice i probijaju se u tom poslu. Šivanje je jako širok posao, a ljudi mogu vještine stečene tu iskoristiti na različite načine. Tako je jedna moja polaznica pokrenula posebnu liniju opreme za bebe, jedna se bavi šivanjem igračaka, neke od njih dizajniraju haljine i slično. Često se i sama iznenadim kad vidim koliko im to dobro ide. Većina polaznica vole modu, vole taj posao, zainteresirane su za to, a ja sam tu da ih potičem. Potičem ih da izrađuju odjeću za sebe i da ju nose”, priča nam svoja iskustva Stanka Zovko.

“Ako netko posjeduje neku vještinu, ne treba je ostaviti samo za sebe, već je prenositi drugim ljudima. Lijep je osjećaj kad nekom prenesem svoje znanje i kad nešto nauče iz mog iskustva, drago mi je što ću na neki način ostaviti pečat u vremenu u kojem sam živjela”, zaključuje ona.

Potrebe tržišta očito je prepoznala škola za primijenjene umjetnosti Gabrijela Jurkića u Mostaru jer su pokrenuli i smjer modnog dizajna, a Zovko nam je otkrila da će u toj školi predavati praksu.

Još jedna zanimljiva radionica odvija se u Posušju. Riječ je o radionici slastičarstva, gdje polaznici mogu naučiti praviti i/ili ukrašavati torte i kolače. Razgovarali smo s Vesnom Budimir koja stoji iza tog projekta.

“Prošle godine u korizmi odlučila sam pokrenuti slastičarsku radionicu. Razlog je bio taj što sam se ja jako puno namučila dok sam naučila neke stvari i došla do nekih informacija te sam odlučila drugima olakšati taj put i prenositi svoje znanje i iskustvo”, priča svoja iskustva Vesna Budimir za portal Jabuka.tv.

Njezine radionice posjećuju žene i djevojke od 18 do 45 godina, a program se prilagođava željama polaznica.

“Idealan broj polaznika za radionicu je pet, a nekad ih bude i manje, ali ja svejedno održim sve. Mislim da je karakteristika nas žena da želimo stvoriti nešto lijepo. Tako mi dolaze studentice, ljudi koji su se ostvarili na drugom planu i žele učiti o kolačima. Program prilagođavam potrebama, netko želi svladati osnovne stvari kao što su biskviti i kreme, a nekoga više zanima fondan, ukrašavanje i slično. Sve što na radionicama napravimo po dogovoru vozimo u Majčino selo. Znam da to nije puno, ali sretna sam kad pomislim i da smo tom gestom nekoga barem malo obradovali”, izjavila je Zovko.

“Neke od mojih polaznica već rade samostalno i super napreduju. Ono što ja uvijek kažem je da čovjeka nitko ne može zaustaviti u njegovom pravcu i želji da nešto ostvari i postigne na nekom planu, ako to stvarno želi. Od slastičarstva se može živjeti, ali ja tek nakon više od 10 godina rada razmišljam o tome da uđemo u sustav. Tu je sve puno prepreka, sustav nije prilagođen malom čovjeku, malom proizvođaču. Malo se drži do malih ljudi i teško je ispuniti sve uvjete koji se traže za registraciju”, slastičarka Vesna Budimir za portal Jabuka.tv.

Posve je jasno da postoje mladi ljudi koji žele i učiti i raditi, obrazovati se i usavršavati u onom što vole. Ti mladi ljudi su puni ideja i oni svojom kreativnošću i upornošću rade i zarađuju pri čemu ih sustav, koji je očito sam sebi svrha, ne podržava. Čemu služi službeno strukovno obrazovanje ako nakon istog ljudi nisu sposobni za rad, nisu usavršili nikakvu vještinu pa tako automehaničari rade kao pekari, konobari ili sjede doma i ne rade ništa, jer ništa nisu ni naučili?

Zašto je birokracija tolika prepreka mladim ljudima koji žele pokrenuti posao i zašto postoji toliko mnogo “nemogućih” uvjeta koje netko treba ispuniti da bi zadovoljio standarde? Žene i brandovi spomenuti u tekstu su proizvod svojih ambicija, svog truda, rada i odricanja, počesto uz pomoć obitelji i prijatelja koji su ih bili spremni poduprijeti u ciljevima.

Moramo se zapitati, a gdje bi tek danas bile da su imale valjanu potporu države?

(www.jabuka.tv)