Misije nisu samo stvar misionara i misionarki u misijskim zemljama poput Južne Amerike, Azije i Afrike, one su zadaća cijele zajednice.

Misionari žive od nas, a mi od njih, povezani molitvom i živim svjedočenjem vjere. Nitko, zaista, ne može ostati nijem na vapaj gladnih i bolesnih, onih koji žive u velikoj oskudici, suočeni sa surovom stvarnošću. A misionari, kao njihov glas, duboko proživljavaju patnju i bijedu promišljajući kako im pomoći. Jedna od njih je časna sestra Adriana Galić iz Ljubuškog, koja je s portalom Dnevnog lista odlučila podijeliti razmišljanja o poteškoćama, radostima i izazovima misionara.

Za početak, predstavite se.

Zovem se Adriana Galić. Školska sam sestra franjevka Krista Kralja(Hercegovačke provincije Svete obitelji). Rođena sam 15. rujna 1979. godine u Ljubuškom, od oca Velimira i majke Jele. U Ljubuškom sam završila i osnovnu i srednju školu. Nakon završenog studija razredne nastave u Mostaru, radila sam nekoliko godina u Osnovnoj školi Marka Marulića u Ljubuškom. U samostan u Bijelom Polju primljena sam u kolovozu 2006. godine. Tu sam provela vrijeme formacije. Dvije godine sam provela u Međugorju, radeći u Majčinom selu te u Bijelom Polju, radeći u vrtiću. Nakon položenih doživotnih zavjeta, pisala sam molbu za odlazak u misije, točnije u Demokratsku Republiku Kongo. Molba je odobrena i nakon par mjeseci u Parizu, gdje sam učila francuski jezik, moja životna želja se ispunila – primila sam misijski križ od biskupa Ratka Perića i krenula na pustolovinu moga života.

Kako je izgledao put prilagodbe u novom okruženju?

Za misije sam se pripremala prvenstveno čitajući o misionarima i njihovim mnogobrojnim iskustvima u radosnoj vijesti, kao i mnogim njihovim knjigama, video-zapisima pa i osobnim susretom s njima. No, sve to nije bilo dovoljno. Kada dođeš u jednu sasvim drugačiju situaciju od one koju si živjela cijeli život, među ljude sasvim drugačije kulturne, političke i vjerske situacije, zastaneš i shvatiš da si na početku – kao da je to „prvi dan ostatka moga života“. Bilo je toliko toga što sam trebala spoznati, naučiti i prihvatiti  te mogu reći kako sam još u tom „procesu“.  U Kongo su, naime, prvi misionari došli prije nekih stotinjak godina i koliki je doprinos misionara govori sama činjenica da su danas gotovo svi svećenici, redovnici i redovnice Kongoanci i Kongoanke, tako i u našoj zajednici koju čine sedam sestara iz Splita, dvanaest Kongoanki i ja iz Hercegovačke provincije. Tu su još i naše mlade sestre juniorke (njih devet), novakinje, postulantice i kandidatice. Ukupno nas je oko 40, a smještene smo u istočnom dijelu DR Kongo, u blizini granice s Ruandom. Dvije zajednice su u gradu Bukavu, jedna u Nyantende (selo gdje se nalaze četiri sestre Kongoanke i ja) i jedna u Luhwinji, koja je najudaljenija misija.

Uglavnom ste se posvetili školovanju djece. Na koje ste sve prepreke naišli i čemu ste još bili posvećeni u svakodnevnom radu?

Radim u srednjoj katoličkoj školi  „Institut Nyantende“ sv. Ante Padovanskog, gdje predajem vjeronauk i engleski jezik (na francuskom jeziku). Ravnateljica je, na našu radost, s. Mislava Prkić, koja je školu podigla do zavidne pozicije. Jedna je od deset najboljih između 450 osnovnih i srednjih katoličkih škola, kao i mnogih ostalih. Broji preko 800 učenika i maturanti su nam najuspješniji na državnim ispitima, tako da sam zaista ponosna što radim u toj školi. Jezik bih sigurno navela kao „prepreku“, jer stanovništvo uglavnom govori mashi jezik ili swahili, ali kako je francuski jezik službeni, svi smo obvezni govoriti na francuskom jeziku. Djeca uče od prvog razreda osnovne škole i  francuski i swahili, a u srednjoj počinju s engleskim. Nerijetko se sva ta učenja pretvore u neku „mješavinu“, ali bitno je da se ipak snalazimo i svi zajedno napredujemo. Kad se uzme u obzir da je DR Kongo zemlja u kojoj postoji više od 250 različitih jezika i dijalekata, nije čudno što imaju pet službenih jezika (uz francuski tu su još 4 nacionalna). Zanimljivo, zar ne? Morate uzeti u obzir i to da je DR Kongo jedna ogromna zemlja u kojoj živi preko 70 milijuna stanovnika. Primjerice, samo selo Nyantende ima preko 60 tisuća katolika (plus ostalih).

Život tamošnjih stanovnika, ponajviše u nehumanim uvjetima, neusporediv je s, primjerice, životom Europljana. Što će svaki misionar ili „običan putnik“ doživjeti po dolasku u DR Kongo?

Obitelj je najveće blago ove zemlje. Rijetke su obitelji koje broje manje od sedmero djece. U razredima u kojim predajem uglavnom je od 50 do 70 učenika i to je ono najljepše u mom poslu, ali i najzahtjevnije. Volim se povezati s učenicima, saznati tko su i što su, koji su im snovi i nade, iako je to ponekad gotovo nemoguće jer većina živi „za danas“ i malo je nade za svjetliju budućnost. Situacija u zemlji je dosta teška, uz sva prirodna bogatstva stanovništvo živi na rubu egzistencije. Najosnovnije svakodnevne potrebe se teško ostvaruju, prvenstveno mislim na vodu – najveće i najpotrebnije blago njima je nedostupno. Mi u svakoj kući imamo vodu i koristimo je u neograničenim količinama, dok je kod njih to mukotrpan posao (odlazak po vodu s bidonima), koji se itekako cijeni i mjeri se potrošnja. O hrani da ne govorim! Rijetke su obitelji u kojima se jede više od jednog obroka. Iako se stanovništvo bavi poljoprivredom, većina napušta polja i bježi u gradove, zbog nesigurnosti i pljačkaša. Zbog porasta stanovništva u gradovima dolazi do manjka hrane, što vodi novom nasilju i krađama. Ipak, sve te životne nedaće i poteškoće nisu zaustavile život. Učvrstile su ga u vjeri u Boga koji je jedini put, istina i život!Nevjerojatna je snaga i radost koju osjećate kad ste na svetoj misi, na njihovim slavljima i malim svakodnevnim radostima. Rado primaju svakoga u svoj dom i dijele ono malo što imaju.

Odlazak u misije, zasigurno, nije bio lak za Vašu obitelj. Kakve su bile reakcije?

Moram priznati da mojim roditeljima i sestri, kao i široj obitelji i prijateljima, nije bilo lako što idem tako daleko i u toliku nesigurnost, ali vidim da su ponosni na mene i vjerujem kako će jednoga dana i razumjeti moju potrebu i razloge odlaska.

Nedavno ste se vratili u Hercegovinu. Razmišljate li o ponovnom povratku u DR Kongo?

Ove godine naša Kongregacija slavi 150, a naša Hercegovačka provincija 120 godina postojanja, tako da sam bila jako sretna kad su me sestre odredile kao „pratnju“ našim trima sestrama Kongoankama, koje su u došle u Split kako bi upoznale naše krajeve, učile hrvatski jezik i kako bi svi zajedno sudjelovali na jubilarnoj proslavi, koja će se u rujnu održati u Zagrebu. Uslijedit će, potom, povratak „kući“ u naš Kongo.

Što biste poručili onima koji razmišljaju o odlasku u misije?

Koristim priliku da svim mladima poručim: „Budite hrabri! Odazovite se Božjem pozivu koji osjećate i služite mu, njemu i bližnjima, na veću slavu njegova imena i za spas mnogih izgubljenih duša! Nema većeg i ljepšeg „posla”, jer sam bezbroj različitih poslova probala. Nitko me nije usrećio i nikad nisam bila sretnija nego kad sam u blizini Isusa, jedinoga Stvoritelja i Spasitelja! Ja danas ne bih bila ovo što jesam da nije bilo moje zajednice i podrške mnogobrojnih sestara i braće fratara. Za njih sve svakodnevno zahvaljujem našem Gospodinu, Milosrdnom Isusu i Duhu Svetom, koji nas vodi i prati na našem životnom putu.