Pomagati drugima najljepši je izraz ljudske ljubavi, a već dugi niz godina na području Imotske krajine svojim vedrim duhom i toplim srcem pomaže Vesna Ujević. Imoćanka iz Krivodola, školovala je preko 200 mališana u Africi, a na to gleda potpuno jednostavno, reklo bi se skromno i skrušeno, s puno ljubavi i Božjeg blagoslova iako je za svoj rad 2018. godine dobila nagradu “Ponos Hrvatske”.

Vesna će za sebe reći da se ne doživljava kao humanitarka, već kao osoba koja je oduvijek bila “osjetljiva dušica”. Svijet oko sebe kao i ljude nikada nije uzimala zdravo za gotovo, piše dalmacijanews.hr.

– Takav pogled koji dolazi iznutra i gleda unutar stvari i pojava ne olakšava život i često uzrokuje emocionalne, a s njima i egzistencijalne turbulencije i tih oluja je bilo u mom životu od djetinjstva. Mislim da ta stanja koja sam prolazila kao dijete i mlada osoba danas nazivaju bipolarnim poremećajem, s godinama su manične faze bivale kraće, a depresivne sve duže i duže. Kako je moj instinkt za preživljavanjem bio jači od mene, tragala sam za smislom i hvala Bogu koji je bio strpljiv sa mnom i pomogao mi da ga pronađem u Njemu. 

I tako je zaogrnuta Božjom ljubavlju, uspjela pobijediti sebe i prihvaćati prilike koje su joj dolazile, pa se tako u njoj budila potreba za pomoći drugima.

– Nisam se planirala baviti humanitarnim radom nego sam svim srcem željela živjeti Evanđelje koliko sam u svojoj ljudskoj slabosti mogla. Neke stvari sam morala odraditi javno jer podrazumijevaju zajedničku aktivnost većeg broja ljudi i to se nekako u očima promatrača prometnulo u humanitarni rad.

Sve je počelo jednim pozivom

Prije dvadesetak godina počelo je Vesnino pomaganje za djecu u Africi. Sve je krenulo nakon što ju je kontaktirala časna sestra Branka Barun zbog humanitarne prodaje za misije.

– Pomogla sam u organiziranju prve prodajne izložbe za misije u Imotskom i odatle je sve krenulo, Afrika je došla k meni. Nakon nekog vremena krenula je priča s kumstvima. Slušala sam na Katoličkom radiju emisiju „Moguća misija“, a gošća je bila misionarka iz Konga sestra Romana Baković, povezala sam da je u kontaktu sa sestrom Brankom, nazvala, na brzinu animirala svojih 12 prijateljica i to je bilo prvih dvanaest kumstava iz Imotskog. Nemam pojma koliki je broj djece u ovih dvadesetak godina školovano. Nekoliko godina je na listi bilo oko 120 kumova. Kasnije su se iz toga razvili novi krugovi po drugim župama pa su oni nastavili voditi posebnu evidenciju.   

Zahvaljujući Vesninom humanitarnom angažmanu, veliki broj djece u Africi danas je završilo školu. Neki od njih završili su medicinu, ekonomiju, informatiku, i sve to uz pomoć svojih imotskih kumova.

Misije u kojima Vesna sudjeluje i školuje afričku djecu odnose se na grad Bukavu, u Kongu koji je država stalnih političkih previranja, posebice dio uz granicu s Ruandom gdje je neprestano “prikriveno ratno stanje”. Zbog toga dolazi do velikog broja silovanih žena koje postaju izopćene iz zajednice pa je za njih osmišljen program pod nazivom “Domaćinska škola” gdje ih se uči pisanju, ali i šivanju. Program traje tri godine nakon čega žene dobiju šivaći stroj i svojim stečenim znanjem mogu zarađivati za svoj život.

Jedna godina školovanja u Domaćinskoj školi je 50 eura, treću godinu kumovi dodaju još 50 eura za šivaći stroj. Moram napomenuti da misionarke u Africi ulažu puno truda u školovanje žena kako bi im pomogle izići iz obespravljenosti. Tamo na primjer, kada žena rodi, onda muškarac jede hranu darovanu za “babine” kao da je on izgubio snagu u porodu.

Osim ovoga vida školovanja tu je i normalno školovanje, za osnovnu školu je dovoljno 100 eura za jednu godinu. Kongo nema državne škole, niti besplatno školovanje, a malo roditelja je u mogućnosti smoći novac kojim bi platili školovanje djeci. Djeca koja idu u školu dobiju i obrok. Neki krenu pa odustanu, a neki u potpunosti iskoriste šansu koju dobiju. Školovanje nakon srednje je skuplje, zavisi od struke, npr. viša poljoprivredna škola plaća se 200 eura godišnje, a medicina ili nastavnička 500 eura. Pomoći čovjeku na ovaj način, osposobiti ga da se sam brine za sebe, obitelj, za svoj narod najbolji je vid pomoći.

Vesnini čestitari

Osim pomoći za djecu Afrike, Vesna već preko 20 godina vodi još jedan humanitarni projekt, od milja nazvan ‘Vesnini čestitari’ koji još uvijek ‘rade’. Zbog pandemije koronavirusa, čestitari su aktivni samo u božićnom vremenu po običaju, ali i ljeti jer je zimi puno manji broj ljudi pa ne mogu prikupiti dovoljno za obaveze koje su preuzeli.

Ideja je došla od nekadašnjeg imotskog župnika fra Ante Babića koji je želio pokrenuti nešto poput pjevača Betlehemske zvijezde koji najdulju tradiciju imaju u Njemačkoj. Vesna je bila zadužena za pomoć djeci prilikom oblačenja i opremanja, no na kraju je i ona krenula s njima.

– Prvi put kada su trebali krenuti kroz grad, vidjela sam da ne znaju kud će, ni što će, pa sam pošla s njima kao pratnja. Imali su plašteve, krune, Betlehemsku zvijezdu, kadionik… kako bi se u hodu ugrijali i umorili, sva ta oprema bi završila u mom naramku, nakon nekoliko godina od opreme su nosili samo kasice, a i ja sam morala obući čestitarsku haljinu. Vrlo brzo smo dobili imotski naziv – Vesnini šćapi, te postali sličniji prosjacima nego li pjevačima. Izmijenilo se već više generacija čestitara i jako sam ponosna na njih jer su postali čestiti mladi ljudi.

Snagu i inspiraciju za projekte pronalazi u molitvi, euharistiji i Božjoj riječi.

 – Neke ideje me obuzmu i jednostavno se „uvalim“ ni sama ne znam kako, a onda idem za srcem i snovima, često usprkos razumu. U novija vremena kad čovjek priprema neki projekt, napravi SWOT analizu, a onda odlučuje hoće li krenuti u to ili ne. Da sam to radila, teško bih išta započela, iako je realno gledajući ta vrsta analize korisna. 

“Kuća imotske riči”

Trenutno je aktualan projekt “Kuća imotske riči”, koji bi objedinio pisana djela svih autora s prostora Imotske krajine. Vesna je odlučila pokrenuti Crowdfunding kampanju za prikupljanje sredstava kako bi ‘udruga Ujević’ otkupila kuću u zaseoku Ujevići, baš onu ispod čije se nalazi Tinova skulptura.

Prvo je pokrenula akciju prikupljanja sredstava za otkup kuće, uknjižbu i projekt, a u međuvremenu kroz Crowdfunding kampanju odlučila je prikupiti 250 tisuća kuna kako bi projekt bio uspješno realiziran.

Kampanja traje još dvadesetak dana, a za sada je prikupljeno oko 210 tisuća kuna. Zahvalna je svima koji su na bilo koji način pridonijeli projektu jer na ovaj projekt gleda kao zajednički projekt svih Imoćana.

–  Za projekt “Kuća imotske riči”, mnogi su donirali svoje vrijeme, rad i znanje, svoja poznanstva, drugi su dali financijsku potporu. S jedne strane osjećam veliku zahvalnost prema njima i predivno je što postoje, s druge strane na ovo gledam kao na naš projekt, konkretno na našu kuću i mislim da tako osjećaju svi koji su u ovome sudjelovali ili će sudjelovati.

Ova divna žena, ističe kako je najvažnije da što češće svoje misli i srce čistimo od loših osjećaja kao što su mržnja, osuda, laž ili malodušnost jer kada one prevladaju onda zaustavljaju ono što je dobro – dobru misao, riječi ili djelo.

U ‘moru’ loših stvari i događaja koji nas u posljednje vrijeme okružuju važno je ostati autentičan i dosljedan sebi. Jer svatko od nas ima svoj put, darove i poslanje. Svatko od nas je unikat i treba raditi na prepoznavanju svojih darova kao i njihovom razvijanju.

– Nismo stvoreni biti nečija kopija, niti smo stvoreni biti samo fasada. Stvoritelj  kao kreator svijeta i čovjeka nije nam dao samo tijelo, nego i duh. Prihvaćamo li sebe kao cjelovitu osobu i u tom se smjeru razvijamo možemo postati sukreatori boljeg života. Svaki korak prema dobru počinje od promijene u nama samima, nije to lako, ali isplati se. I graditi na svojim korijenima. Kažu da je najzdravije jesti onu hranu koja uspijeva u podneblju u kojem živiš, slično je pravilo za naš identitet i duhovni razvoj, zdravo je nadograđivati se na onome s čime si ponikao – zaključuje ova plemenita Imoćanka koja će i dalje nastaviti pomagati svojim velikim srcem.