Posljednje večeri 35. Festivala mladih u Međugorju svetu misu predslavio je biskup mostarsko-duvanjski i apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanski mons. Petar Palić.

Njegovu homiliju prenosimo u cijelosti.

Braćo u biskupstvu,
poštovani svećenici, časne sestre
draga braćo i sestre!

1.Pozdravljam Vas kao biskup i pastir Mostarsko-duvanjske biskupije, u kojoj se nalazi i župa Međugorje, koja vas je ovih dana raširenih ruku i srdaca primila. Došli ste s raznih strana, iz raznih krajeva kako biste ovdje, poput silnog svijeta iz današnjeg Evanđelja slušali Isusa, hranili se njegovom riječi, osjetili njegov pogled pun ljubavi u sakramentu pomirenja, koji oslobađa, liječi naša srca, naš duh i dušu i čini nas novim ljudima.

Danas slavimo i spomendan Gospe snježne, odnosno Posvetu rimske bazilike Svete Marije Velike. Riječ je o najstarijem marijanskom svetištu na Zapadu, koje je papa Siksto III. dao izgraditi nedugo nakon crkvenoga sabora održanoga u Efezu 431. godine, na kojemu je Marija proglašena Majkom Božjom. Molimo Marijin zagovor za sve nas okupljene na ovom susretu i ovom slavlju.

2.Ovih ste dana razmišljajući u katehezama i homilijama pokušali razumjeti koji je to bolji dio koji Vam Isus daje, koji se nalazi u vama, otkriti i razvijati ga.

Današnja Božja Riječ nam se nudi kao sažetak i smjerokaz kako doći do tog boljeg dijela i kako načiniti ispravan izbor u životu.

U prvom čitanju čuli smo odlomak iz knjige proroka Jeremije. Iz biblijske povijesti znamo da je Jeremija postao prorokom vrlo mlad, sa svega 24 godine. Iako se na početku bojao, shvatio je da je Gospodin Bog uz njega i da mu je On snaga i sigurnost na putu. Iz iste povijesti znamo da mu služba neće biti laka i obećavajuća. Današnji odlomak iz Svetoga Pisma samo je jedan znak težine proročke službe.

Riječ je, naime o pravim i lažnim prorocima, o Jeremiji i Hananiji. Kao optimistični prorok spasenja, Hananija javno predviđa pad Babela i spas Judeje u sljedeće dvije godine. On inscenira lomljenje jarma (Jer 28,10), koji je Jeremija morao nositi kao dio simboličnog čina (Jer 27,2). Jeremija ga optužuje za lažno proročanstvo i najavljuje da će uskoro umrijeti (Jer 28,15). Činjenica da Hananija umire dva mjeseca kasnije tumači se kao potvrda Jeremijinog proročanstva o presudi.

3.I Novi Zavjet nam donosi Isusove riječi o lažnim prorocima: „Čuvajte se lažnih proroka koji dolaze k vama u ovčjem odijelu, a iznutra su vuci grabežljivi. Po njihovim ćete ih plodovima prepoznati.“ (Mt 7, 15-16)

Ako je cilj proroka biti poznat, popularan i prihvaćen, nikada neće postati prorok Gospodnji. Pravi proroci i apostoli slušat će Gospodina i tražiti Njegov plan za Crkvu, bez obzira na svoju popularnost ili uspjeh. Oni trebaju biti slika Kristova, koji nije došao biti služen, nego da služi; pravi prorok naviješta radost spasenja; pravi prorok ne lomi trske napuknute i ne gasi tračak nade koji još tinja. Božji proroci traže popularnost na nebu po vjeri i poslušnosti, umjesto popularnosti na zemlji u ovom sadašnjem dobu.

Pravi prorok, za razliku od lažnih proroka, sluša i doprinosi izgradnji Crkve, otajstvenog Tijela Kristova, koja je, kako reče sveti papa Ivan XXIII. Dobri, „Majka i učiteljica“.

Papa Franjo će u jednom svom razmišljanju reći da „Crkva ima hrabrost majke koja zna da mora zaštititi svoju djecu od opasnosti koje dolaze od prisutnosti Sotone u svijetu, kako bi ih dovela do susreta s Isusom. Majka uvijek brani svoju djecu. Ova obrana također uključuje opomenu da budemo budni: da budemo budni protiv prijevare i zavođenja zla. Jer čak i ako je Bog pobijedio Sotonu, on se uvijek vraća sa svojim kušnjama: znamo to, svi smo kušani, bili smo kušani i nastavljamo biti kušani. Sotona dolazi „kao ričući lav“ (1 Pt 5,8), kaže apostol Petar, a na nama je da ne budemo naivni, nego da budemo budni i da se čvrstom vjerom odupremo – da odolimo uz savjete Majke Crkve, oduprijeti se uz pomoć Majke Crkve, koja je kao dobra majka uvijek uz svoju djecu u teškim trenucima.“ (Papa Franjo, Opća audijencija, 3. rujna 2014.)

4.Današnje Evanđelje je veoma aktualno i upućeno točno nama danas. Tema je nedostatak osnovnih resursa, što ponekad zadaje i glavobolju onima odgovornima u Crkvi. Glavno je pitanje: kako se kao Crkva trebamo nositi s napetostima između naših ograničenih mogućnosti i mnogih zadaća kojima se hitno treba pozabaviti?

Što učiniti kada su snage i sredstva znatno manji od izazova koji nas okružuju?

Evanđelje nam daje jednostavno rješenje na tako složeni problem.

Gledamo Isusa. I on bi se malo htio odmoriti, ali nastavlja liječiti bolesnike, jer je mnoštvo oko njega. Majke su nervozne, u želucu kruli, djeca cvile.

Ljudi su gladni. Ali glad ima mnogo aspekata.

Kakva se glad krije iza tužnih i umornih lica? Iza anoreksije i pretilosti? Tko utažuje glad za smislom i orijentacijom? Glad za bliskošću i prihvaćanjem? Postoji glad nezbrinute djece za roditeljima koji to ime zaista zaslužuju, a ima i onih koji ga ne zaslužuju. Tu je i glad usamljenih ljudi za uvažavanjem i za razgovorom; zatim glad za podrškom nesigurnih vjernika u našim vjerničkim zajednicama.

Isus ne želi otpustiti narod. Traži od učenika da im daju jesti. Imaju samo pet kruhova i dvije ribe, i to za pet tisuća muškaraca, bez žena i djece, koji se tada nisu računali. Sva sreća da ih mi danas računamo, jer bi vjernička/crkvena statistika bez njih bila očajna.

Slika je to Crkve i vjerničkih zajednica u pojedinim zemljama, koje često zapravo ne znaju što im se događa i kako dalje. Slika je to i nas pojedinaca. Pet molitava mjesečno koje stvarno djeluju i dva biblijska teksta koja su mi se svidjela u posljednjih šest mjeseci nisu dovoljni da zainteresiraju druge za vjeru.

5.A Isus? On traži sve. Traži i te naše ograničene mogućnosti, traži i naša stalna prigovaranja, u smislu: „To nije dovoljno!“ Bog ne očekuje da dijelimo iz punih košara. Nisu bogate Crkve, nego siromašne Crkve su te koje rastu diljem svijeta.

Prinesimo danas svoje siromaštvo Isusu, svoju nemoć i neuspjeh. U Njegovim rukama sve postaje dovoljno i izobilno.

Isus zatim blagoslivlja i zahvaljuje svom Nebeskom Ocu. Kad ste posljednji put zahvalili za svoju domovinu, svoju biskupiju, svoju zajednicu, svoga župnika, pa i biskupa?

Kad smo ponizni i zahvalni događa se čudo, koje ne dolazi uz spektakularnu pompu, nego malim, često tihim i nečujnim koracima.

Mi dijelimo, a Bog nam se daruje. Izgovaramo divne riječi, a On ih utiskuje u nečije srce. Molimo molitve na samrtnoj postelji, a Bog tješi čovjeka za vječnost.

Ukidamo radna mjesta, a On još uvijek gradi svoje Kraljevstvo.

Mi služimo potrebitima u slabosti, a Njegova je moć velika u slabima.

Dajemo ono malo što imamo, a On sebe daje u potpunosti. Gdje mi dosegnemo granice, Božje mogućnosti tek počinju.

I svi su jeli i nasitili se, a na kraju je ostalo dvanaest punih košara. One su znak da Bog nije škrt sa svojim blagoslovima.

6.Dragi mladi! Koliko ste punih košara vi skupili na ovom susretu? Jednu, sedam, dvanaest, dvadeset četiri? Nebitno, ali vas molim ne ostavljajte ih ovdje. Ponesite ih sa sobom i nosite ih gdjegod dođete. Nosite Isusovo čudo ljubavi, koje se u svakoj euharistiji događa s nama i u nama.

Umjesto lažnih i „zlogukih“ proroka beznađa i nepokretljivosti, budite gorljivi apostoli, istiniti i radosni, koji propovijedaju i svjedoče Uskrsloga Krista više životom, a manje riječima.

Jer, jednog će dana narodi ovoga svijeta biti pozvani za gozbeni stol Kraljevstva Božjega. I otkrit ćemo s iznenađenjem: Božje dobrote ima više nego dovoljno, a od nje i mi već danas živimo. Amen.