Gledajući film ‘Kalvarija’, irski film o svećeniku u jednom malom gradiću, sjetio sam se jednog događaja u svome životu.

Bilo je to davno, dok sam još bio treći ili četvrti razred. Predvečerje, početak ljeta, razgranati oblaci po nebu. Sjedeći u krošnji starog duda, gledao sam prema obližnjoj šumi, i slučajno sam podigao glavu iznad sebe. Na nebu se stvorilo lice. Nijemo sam promatrao taj prizor i kroz nekoliko sekundi iznad glave kao da je bila kruna sa malim križem. Lice je imalo oči, ali nije imalo usta. Povikao sam didu i babi da dođu vidjeti ovo, ali kroz tih nekoliko sekundi to lice je nestalo u igri vjetrova na nebesima. Taj prizor i dan-danas mi je kao ucrtan u pamćenje. Mnoge stvari od prije nekoliko dana vrlo lako zaboravim, ali ovo od prije više od deset godina nikako.

Dok sam sjedio sa društvom, razmišljao sam o riječima fra Luke Bakovića o filmu, koji sam inače pogledao dva puta do tad. Govorio je o tome kako se Crkva u nekim pogledima odvojila od malog čovjeka, i kako zapravo svatko gleda samo svoja posla. Brojni skandali pune novine svakim danom, a sve više ljudi napušta Crkvu, pogotovo u Irskoj.

Kao neka slagalica, jednostavno povezujem stvari iz prošlosti sa trenutnim događajima. Lice koje sam vidio na nebu, vidio sam u filmu. Iskreno, mislio sam da jedini koji je uopće pogledao takav film, jer današnji svijet gleda samo američke spektakle koji se najavljuju mjesecima. Europski filmovi su puno kompliciraniji sa puno boljim radnjama i detaljima, i teško ih je shvatiti iz prve. Svećenik koji u ispovjedaonici dobiva prijetnju smrću, točnije datum svoje smrti. Žrtva petogodišnjeg seksualnog zlostavljanja svoj problem odlučila je riješiti tako što će ubiti jednog dobrog svećenika, misleći da će tako ‘smiriti’ svoju savjest. Teško je opisati sami tijek događaja u filmu. U globalu, on prikazuje sedam dana života svećenika koji će na kraju svjesno suočiti sa svojim ubojicom, makar je to mogao izbjeći. Ali sama bit filma su likovi, od kojih svaki prikazuje današnji svijet. Ljudi koji su zalutali na stazama života.

Svaki lik predstavlja svoje poimanje života, pa čak i sam svećenik. Svaki ima svoj vrtlog grijeha, i većina njih je ‘modernog’ podrijetla; vidimo ih svuda oko sebe. Pornografija, droga, alkohol… Sve što današnjeg čovjeka lako privuče, ali teško napušta. Svaki lik tumači svoju priču, koja nas okružuje svakodnevno, od ateizma i znanstvenog svemu, pa preko homoseksualizma, te na kraju najveće bolesti čovjeka; opće nezainteresiranosti.

Što Bog kaže na sve ovo što se događa u filmu, ustvari u surovoj realnosti? Gdje je njegov glas, gdje su njegova usta ? Današnji svijet i određeni ljude Crkve otišli su smjerom koji ide u njihovu korist. Žrtve svećenika pedofila su vijesti koje nikoga ne zanimaju. Ratovi su uobičajena stvar, bombaški napadi… Dosadne izlizane vijesti na koje više nitko ne obraća pažnju. Crkva je na glasu kao tvrtka koja samo skuplja novac zbog pohlepnih ljudi koji su otišli od malog čovjeka. Čovjeka koji treba pomoć, kao bogataš iz filma koji ima sve, a zapravo nema ništa.

Srećom, Božji glas se čuje kroz one ljude koji su tu da se bore. Njegova usta su na licima ljudi koji svojim djelima ipak neumorno pomažu čovjeku u svakidašnjem teškom životu okruženom svijetu poroka. Njegov glas odzvanja kroz one koji jasno i glasno ustaju protiv svećeničke pedofilije, i svih oblika zlostavljanja i nepravednih stvari, i pružaju ruku onima kojima je najpotrebnija njihova pomoć. Vjera je ono što drži temelj, jer u ‘Kalvariji’ svećenik često bude blizu pada. Svjestan svojih slabosti, on vjeru ne gubi. Čak kad mu i zapale crkvu, on i dalje ustraje. Čak i kada se potuče, opsuje, napije… Ne, on ne ostaje ležati. On se ponovno ustaje.

U svakome žitu ima kukolja. Ali taj kukolj se neprestano širi, i sve više ljudi izražava nepovjerenje prema Bogu radi onih koji samo traže svoj dio kolača, ili još gore, svojim postupcima uništavaju tuđe živote. Ali taj kukolj nikada neće moći zasjeniti jačinu Božjeg glasa čija usta ne vidimo. Taj kukolj nikada neće biti kao žito koje će dati kruh istine i vjere, koji hrani malog čovjeka. Običnog malog čovjeka, koji nažalost danas zaklapa oči pred Bogom radi onih koji iznutra ruše Božju tvrđavu. Ona možda nije savršena, ali je zato jaka i ustrajna. Vrijeme koje dolazi veliko je iskušenje za Crkvu, ali i za svakoga od nas. Istina, Bog možda sve vidi ali i šuti.

Ali za mene, Bog možda šuti, ali ne zaboravimo da i sve vidi.

Nikola Vranjković