Ljudsko je srce ocean tajni. Nečije je prepuno zla, dok iz nečijeg izvire toplina koju osjećaju svi oko njega. Kakvo može biti strce branitelja koji je prije dvadestak godina ustao i uzeo puškiu u ruke, ostavljajući ženu, dijete, majku, oca, kako bi obranio ono što se braniti mora a pri tome je u zalog dao jedino što je mogao dati a to je svoj život?

Sretniji i to uvjetno rečeno sretniji vratili su se svojim obiteljima, koji su je imali dok oni malo manje sretniji, odnosno nesretniji vratili su se svojoj kući u kojoj je vladala osama jer nisu imali žene niti djece dok su mu roditelji otputovali u vječnost čekajući ga ali ne dočekavši ga.

Kuća ima svoje zakonitosti kao što i svaki rat ima svoje zakonitosti. Svaki rat služi ubijanju dok kuća i obitelj služe ubijanju svake pomisli na rat. Ali kako ubiti pomisao na rat kada je on tu u srcu i u duši usamljena i potištena čovjeka koji ništa drugo ne zna raditi osim kopati i ratovati. Kome se obratiti, kome se povjeriti kada te nitko ne zove. Sva radna mjesta su već popunjena, dok je on krvario u rovu slušajući zlokobne granate i sada se ti mladi kadrovi kočepere s najnovijim kabrioletima u društvu mladih djevojaka i žena i glume neke nove opasne face, a ti sjediš sam za šankom i piješ piće dok ti misli bježe nekud u daljinu, a konačno skrasavaš se u svojoj postelji sam i udaljen od svih.

Dan za danom, noć za noći. Potucaš se po prljavim bauštelama ispucanih dlanova od cementa i kreča ili pilajući drva u nekoj šumi u brdu, ili koljući svinje u jesen za mizernu naknadu, neobrijan, neuredan, neugledan, lice si koje žene ne primjećuju, sve obavljaš šutke radeći a ni sam ne znaš zašto i za koga, dok kolege ratnike s terena sve manje viđaš, oddnosno ne želiš ih viđati jer te vraćaju u vrijeme u kojem više ne želiš biti. Nema za tebe žene jer ne postoji takva koja bi se mogla ukomponirati u tvoju kolotečinu života. Ne želiš se ponižavati ni pred kime pa ni pred njom, jer ukoliko bi se odlučio skrasiti i uzeti neku za ženu morao bi se početi ponižavati pred nekima koji nisu dostojni tvog poniženja. A osim toga tko bi te takvog u godinama, ta ti si 1961. do 1971., jer to su već neke godine kada više ne vrijede zakonitosti mladosti.

A što ako se ipak moraš pred nekim poniziti pa ići prositi milost u svezi posla ili jedokratne novčane pomoći? Hoćeš li tada biti kao dječak koji je u licu pola dječak a pola čovjek moliti nekog ministra da ti udjeli novčanu pomoć, dok će ti niz lice teći suze koje ćeš krajem svoje košulje obrisati pred njim? Hoće li tvoje srce i duša moći to izdržati kada znaš kako te taj ministar ili netko drugi odgovoran nije dostojan? Hoćeš li moliti za milost kada ti trebadne posao, da sjediš u predvorju direktorova ureda nečijeg poznanika koji te preporučio tom i tom?

O čemu ćeš razmišljati tada dok budeš čekao poziv za unutra? Hoćeš li išta unutra reći tom liku lijepo uređenom i svježe obrijanom dok ti bude prosipao demagogiju kako su im radna mjesta popunjena ali da će računati na tebe kad se za to ukaže prilika? Hoćeš li ostati miran dok se voziš u svom ofucanom Golfu II promatrajući općinske i županijske predstavnike u tvom gradu kako polažu vijence za obljetnice, dok im običan puk psuje mater, a neki koje “normalni” ljudi nazivaju ludim s druge strane ulice viču: “Lopovi vratite pare što ste mi ukrali, ta gori ste od partizana”.

Hoćeš li moći pohoditi crkvu a poglavito velike crkvene svečanosti poput misa polnoćki ili Gospojina kada u prvim redovima sjede oni koji nemaju pojma o ratu a tebi je rat majka i svetinja. Možeš li ostati miran kada neki uz tebe govore protiv 100%invalida Domovinskog rata u RH na čelu s Đurom Glogoškim, koji su dali sve što živ čovjek može dati a tamo se ti isti uz tebe kunu kako su prošli sva ratišta?

Hoćeš li ostati miran kada neki uz tebe blate Marka Perkovića Thompsona, istinskog branitelja i borca koji cijeli svoj život pjeva o Domovini, Bogu i Domovinskom ratu? Hoćeš li početi piti tablete za smirenje ili za spavanje kao neke p…e jer san ti je prijeko potreban a nemaš ga već godinama? Pomišljaš li ne daj Bože dignuti ruku na sebe jer to je uzelo maha u braniteljskoj populaciji za što je netko bešćutno kriv? Gubiš li nadu moj prijatelju?

Ne gubi nadu govorim ti to ja jer je još nisam izgubio. I kada mi potonu sve lađe naći ću put, slamku spasa jer Bog je sa mnom, Bog je s nama. Nitko nas ne ljubi kao ON. On nas čuva i tješi jer smo mu potrebni kao biser u oku onog uplašenog dječaka, pola dječaka, pola čovjeka. Zato digni glavu gore jedini moj branitelju, jer ima netko tko se skrbi za tebe a to smo mi zaboravljeni branitelji. Spremni smo se dići najviše i najdalje, sve do sunca i pobjede. Nitko i ništa nas neće zaustaviti kako bismo ostvarili svoja prava.

A koja su naša prava pitaš se? Ništa ne tražimo i ništa ne želimo osim kulture dostojanstvena života dok smo kulturu smrti davno apsolvirali. A kultura života traži dostojanstven život branitelja koji podrazumjeva dosljednu primjenu nečeg što je već napisano u zakonu o pravima branitelja. Dok se ne stvore preduvjeti i uvjeti za istinsku provedbu tog zakona nitko u ovoj državi neće imati mira jer branitelji to zaslužuju.

Znaju to resorni ministri, visoki dužnosnici FBiH, županija, općina, crkve i sve one “opasne face” koje se vozikaju u svojim skupocijenim autima i jahtama u društvu lijepih djevojaka i žena. Jer tko ima veće pravo na dostojanstven život od istinskih branitelja u ovoj državi?

Branitelji su stariji od države BiH jer su je oni stvorili, jer branitelji su vrhunski izdanak loze koja rađa plodovima koji se ne kvare nikada. Plodovima koji nisu na prodaju jer nemaju cijenu. Stoga gore glavu prijatelju branitelju, tvoje sunce tek izlazi iako izgleda kako zalazi.