Duga i teška bolest itekako je bila poznata Damiru Ćoriću. Operiran je pet puta zbog hidrocefalusa (vodoglavca), no bez rezultata. Djelovala se besmisleno svaka daljnja terapija, a Damir više uopće nije mogao hodati.

Kada se činilo da više nema pomoći, dogodio se preokret u njegovu životu.

Damir Ćorić rođen je u Mostaru 23. srpnja 1960. godine. Bez pozitivnog rezultata operiran je pet puta zbog hidrocefalusa. Hidrocefalus (lat. hydrocephalus: vodena glava, vodoglavac) proširenje je prostora unutar lubanje zbog čega se glava kod djece može znatno povećati, a posljedica je i atrofiranje mozga, prenosi Večernji list pisanje portala međugorje-info.com.

Činilo se da za njega nema lijeka, no njegovo svjedočanstvo govori drukčije:

“Duga i teška povijest moje bolesti započela je 21. ožujka 1980. godine. Tada su me prvi put pregledali u Mostaru nakon simptoma koje je karakterizirala istaknuta malaksalost u nogama nastala prije tri godine, ali koja se sve više pogoršavala. Iz Mostara su me premjestili u Zagreb gdje su mi ustanovili dijagnozu hidrocefalusa. Operiran sam pet puta zbog ponovljenih poteškoća, a poslije posljednje operacije, umjesto da me pošalju na institut za rehabilitaciju, kako su ranije činili, poslali su me kući, smatrajući beskorisnim bilo kakvu terapiju. Kada su me 6. ožujka 1981. otpustili, uopće nisam mogao hodati. Izgubio sam i sposobnost govora, hranili su me samo tekućinom. Dok je moje opće zdravstveno stanje bilo nepromijenjeno, u srpnju 1981. moja me obitelj odvezla autom u Međugorje do Podbrda. Od tada je moja obitelj počela moliti. Tri tjedna poslije ponovno su me odnijeli u Međugorje u crkvu gdje je Vicka molila nada mnom. U tom trenutku osjetio sam kao da neka snaga prodire u mene. Na povratku doma pokušao sam kretnjama objasniti svojoj majci ono što sam doživio za vrijeme molitve. Već sutradan počeo sam sjediti, a zatim sam učinio i prve korake. Na Božić sam počeo govoriti, a za Uskrs potpuno sam se oporavio”, (Antonacci, Antonio i suradnici, Izvanredna ozdravljenja u Međugorju, Kršni Zavičaj, Humac 1990.)

Nakon Damirova posjeta Međugorju uslijedilo je postupno poboljšanje koje se nastavilo do potpunog ozdravljenja. U listopadu 1983. dobio je posao u tvornici kompresora u Mostaru. Nakon liječničkog pregleda 17. siječnja 1984. sastavljen je dokument kojim je Damir proglašen zdravim i sposobnim za posao.

Na inzistiranje liječnika koji proučavaju slučaj, Damiru je 1988. urađen CT mozga, pregledao ga je neurolog i neurokirurg. I CT i dva specijalistička pregleda potvrdila su pacijentovo normalno stanje. CT je pokazao nestanak moždanih oštećenja koja su ranije zamijećena, potvrđujući trajanje ozdravljenja i na organskom području. Damirovo svjedočanstvo poticaj je za sve one koje napada sumnja i koji se pitaju ima li za njih lijeka. I kada se čini da nema pomoći, čovjekov životni put može se potpuno promijeniti. Jedno takvo svjedočanstvo itekako je poruka – lijeka ima, ustraj i vjeruj.