Kišno jutro pomalo hladnog aprilskog petka na prelasku Kineske granice. U kupe vlaka K27 na liniji Dandong – Pyongyang ulazi četiri-pet kontrolora, carinika i policajaca.

Sjevernokorejska kontrola. Osjeti se blaga napetost među putnicima dok ispisujemo prijavne listiće i predajemo putovnice. Tišina se može rezati nožem, tek poneko priupita vodiča što da prijavimo pri ulasku jer mnoge stvari koje su navodno zabranjene neki od nas imaju.

GPS uređaji, preveliki foto objektivi i slično. Toleriraju nam i ne pitaju previše, ali ipak dvosatna kontrola svake torbe, fotoaparata, svake knjige i prijave nekako ne ostavljaju ravnodušnima ni one koji su proputovali stotinu zemalja do sada.

Jasno, većina ljudi na spomen puta u Sjevernu Koreju bi odmahnula rukom ili zakolutala očima. Izolirana, intrigantna, zastrašujuća, opasna, sve su to atributi koji se zbog medijskog pumpanja pripisuju Sjevernoj Koreji, ali je li to baš tako?

U Sjevernu Koreju je nemoguće ući kao solo putnik. Mora se ići preko jedne od par agencija koje uopće nude ovakve ture, a uz to sam morao izvaditi i double entry kinesku vizu čije su izdavanje dodatno postrožili za EU zemlje.

Nas 17 iz različitih dijelova svijeta skupilo se u Dandongu, pograničnom gradu odakle uz vodiče idemo na Pyongyang maraton. Briefing dan prije puta trajao je nekih sat i pol, od kojih smo sat i dvadeset minuta slušali upute što da NE radimo i čega da se pazimo.

Generalno logistika za ovakav put iziskuje par mjeseci priprema i nema prostora za improvizaciju ili spontanost kao npr. u drugim zemljama južne ili istočne Azije. Odahnuli smo kad je vlak ponovno krenuo, međutim oduševljenje je pomalo splasnulo kad smo se idućih par sati vozili kroz sela na putu u metropolu.

Depresivno vrijeme i pogled na težak život zemljoradnika uz prugu, uz kratka zaustavljanja u gradove na putu. Jako malo automobila, bicikli, traktori, zaprežna kola i blatnjavi makadam. Znatiželjna lica na stanicama, sivilo prekriveno velikim slikama na pročeljima zgrada na kojima su Kim Il Sung i Kim Jong Il.

Propagandni slogani kontra imperijalizmu i kapitalizmu nerijetko se pojavljuju na brežuljcima i tornjevima. Izgleda kao sa su zapeli u 1950-ima. Iako je slikanje vojnika, radnika i objekata koji su u izgradnji zabranjeno, teško je to kontrolirati iz vlaka. Nakon 8 sati puta dolazimo u Pyongyang koji je sušta suprotnost cijelom krajoliku iza nas. Golemi neboderi, koloristične zgrade i široki bulevari. Moderno i uredno na prvu.

Iskupljenje u Pyongyangu

Smješteni smo u hotel Ryanggang koji ima preko 300 soba , a za divno čudo bili smo jedini gosti. Na neki način izgledamo kao zatvorska skupina jer se ne možemo kretati nigdje bez odobrenja vodiča i niti se odvajati više od 20-ak metara od skupine. Upozoravaju nas na moguće nestanke struje i kad imamo toplu vodu. Iako su sobe pristojne i čiste neki dijelovi izgledaju kao idealne scene za Squatting Slavs community.

Prekobrojna posluga, srdačni i opušteni ali engleski im je nula bodova. U svakoj dvorani su likovi velikog vođe ili bar propagandni plakati i slogani. Svi smo u putu komentirali momka koji se nedavno malo “zaigrao” s posterima i nažalost platio glavom.

Otto Warnbier, američki student koji je 2016. osuđen na 15 godina teškog rada zbog navodne krađe propaganda postera iz hotela. Nakon 17 mjeseci uporne borbe američkih diplomata Otto je isporučen Americi u komatoznom stanju da bi samo par dana poslije umro. Od 1996. Sjeverna Koreja je uhitila 16 američkih državljana od kojih su trojica još uvijek u pritvoru. Od prošle godine na snazi je zabrana ulaska Američkih građana u Sjevernu Koreju kao i za građane Japana i Južne Koreje.

Idući dan Pyongyang je obasjan suncem zablistao. Ne znam da sam ikad bio u tako čistom gradu. Ne samo da na ulici nema papirića nego su parkovi i dječja igrališta uredni, svaka travka je pravilno ošišana, a široki bulevari razdvajaju poslovne centre od planskih stambenih naselja koji su rađeni onako – ko pod liver. Neizostavna propaganda vreba iz svakog kuta, sjevernokorejske zastave se vijore s javne rasvjete. U punom jeku su pripreme za 15. April kada se slavi najvažniji blagdan u Sjevernoj Koreji – rođendan Kim il Sung-a (Day of the Sun).

Mali vodič kroz diktaturu

Nama na prvu sva njihova imena zvuče slično ali elementarne stvari se očekuje da znate. Kronološki poredani diktatori Sjeverne Koreje izgledaju ovako:

Kim Il Sung (djed) – vladao do smrti 1996. – Veliki Maršal, Veliki Vođa itd.

Kim Jong Il (otac) – vladao do smrti 2011. – Dragi Vođa

Kim Jong Un (sin) – trenutno na vlasti, Vrhovni vođa, Supreme leader…

Pošto je Veliki Maršal rođen 1912. Narod Sjeverne Koreje je uzeo tu godinu kao startnu pa uz sadašnju 2018. uvijek naznače da je to 107. “lokalna godina”.

Uz to sva trojica se vode Juche ideologijom koja kaže da je samo korejski narod vladar Koreje i da je potrebna snažna vojska da se zaštite granice pa je “politika vojske” uvijek na prvom mjestu. Također promovira se i filozofija da je čovjek gospodar svega i da odlučuje o svemu te načelo samodostatnosti što je na neki način dovedeno do apsurda jer se u vrijeme nestašice hrane ograničavala sloboda uvoza hrane i kretanja ljudi. Nekakva utopistička kombinacija komunizma, nacionalizma i konzervativizma.

U čast toj ideologiji na 70. rođendan Kim il Sunga , napravljen je 170 metara visoki Juche tower – toranj s kojeg puca fantastičan pogled na Pyongyang. U podnožju možete pogledati propagandni video koji služi za „zagrijavanje“ ili kupiti neke od jako limitiranih suvenira. Moguće je kupiti propaganda postere, značke ili poslati i razglednicu ali ipak treba biti pažljiv kod pisanja jer bilo kakva degradirajuća poruka ili ona upitnog karaktera neće stići na destinaciju. Pyongyang Times na engleskom jeziku dostupan je u suvenirnicama međutim upozoreni smo da jako pazimo kako presavijamo novine. Naime na naslovnici je uvijek slika Kim Jong Una ili njegovog oca/djeda. Presavijanje te slike se smatra uvredom i kažnjivo je – pa smo novine morali rolati.

Propaganda starting in 3…2…1

Vječni predsjednik danas ima preko 500 statua diljem Sjeverne Koreje od kojih je najznačajnija upravo ona koju sam posjetio već drugi dan. Ogromni kompleks Mansu Hill od 229 figura boraca koji simboliziraju povijesnu borbu korejskog naroda. Naravno u centru samog kompleksa su dvije brončane statua Kim Il Sung-a i njegovog sina Kim Jong Il-a visoke preko 20 metara.

Lokalci svakodnevno dolaze odati počast bivšim vladarima Sjeverne Koreje. Naklon i ostavljanje cvijeća je obavezno. Od stranaca se očekuje isto, inače ne mogu pristupiti ovom mjestu. Slikanje je dozvoljeno, ali isključivo full frame/u punoj veličini statua. Bilo kakvi natpisi na odjeći, zastave, slogani, poruke drugih zemalja, selfiji i budalaštine ispred su naravno zabranjeni.

Nastavak turneje nas vodi do Arch of Triumph (Slavoluk pobjede) , koji simbolizira otpor Japanu od 1925. do 1945. Naravno 10 metara je viši od pariškog , međutim ipak nije najviši na svijetu – Meksički ga “šije” za 7 metara. Propaganda je na svakom koraku i pokušava se stvoriti dojam da je svaka građevina idealna i da je svaka kap krvi prolivena za domovinu neprocjenjivo i beskonačno vrijedna.

Apsolutno najfascinantnija stvar u Pyongyangu je Victorious Fatherland Liberation War Museum u kojem je slikanje nažalost zabranjeno. Kombinacija ratnog muzeja, Disneylanda, Madame Tussauds , kiča , povijesti, ponosa, krvi, suza i nade u ujedinjenje Koreje. Koliko god vam to čudno zvučalo jednostavno je nemoguće obići ovaj muzej u dva dana. Jako su ponosni na USS Pueblo, američki špijunski brod kojeg su Koreanci s posadom zatočili 1968. Danas USS Pueblo služi kao turistička atrakcija uz brojne tenkove, avione, helikoptere i artiljeriju da pokaže moć domaće vojske u borbi protiv Američkih imperijalista.

Zidam kuću trokatnicu…

Ryugyong Hotel je trebao biti najveći hotel na svijetu i apsolutno arhitektonsko čudo. Impresivan izgled futurističke piramide na 105 katova s planiranih preko 3000 soba davne 1989. Danas nosi neslavnu titulu najveće nedovršene konstrukcije na svijetu. Ekonomska kriza i raspad sovjetskog bloka „progutao“ je preko noći mnoge gigantske investicije. Ne moram ni spominjati da smo ga zaobilazili u širokom luku jer vodiči imaju stroge naputke da nas ne vode na nedovršene projekte, pa tako uz pomalo kiseli smiješak napominju da bi trebao biti završen dogodine. To valjda kažu svima – svake godine. Moderni neboderi samo izvana izgledaju impresivno, imao sam osjećaj da pola prostora zjapi prazno.

Javni prijevoz osim trolejbusa i taksija se najviše oslanja na podzemni METRO koji je uredan, točan i naravno s neizostavnim slikama radnika u poljima koji veselo kliču svom Vođi. Tu smo na neki način bili najbliže lokalnom stanovništvu međutim osim neverbalne komunikacije teško je stupiti u kontakt zbog njihovog nepoznavanja engleskog jezika. Put nas je odveo i na Arch of Reunification (luk ujedinjenja), betonski spomenik na južnom ulazu u Pyongyang. Dvije žene (pretpostavljam sestre) simboliziraju Sjever i Jug koje se naginju jedna prema drugoj i drže kartu ujedinjene Koreje. Narod Sjeverne Koreje, bar većina njih, kaže da željno iščekuju taj dan kada će moći ponovno reći Korea is One (Koreja je jedna).

Mnoge obitelji ostale su razdvojene nakon ll. Svjetskog rata kada se jug priklonio Americi, a sjever tadašnjem Sovjetskom Savezu. Već 1950. Uslijedio je krvavi korejski rat i da bi uskoro UN je uspostavio demilitariziranu zonu na 38. paraleli koja je i dan danas aktivna i dijeli sjever i jug.

Eppur si muove – maraton nas zove

Nakon dvodnevne povijesno kulturne turneje vrijeme je za utrku. Nisam ni sumnjao da će maraton biti jako dobro organiziran. Dva sata prije starta dovedeni smo na stadion čije ime možete pogoditi – Kim Il Sung stadion. Ceremoniju otvaranja pratilo je 50.000 ljudi i nas 1000 trkača. Ove godine stranaca je bilo manje, oko 600, vjerojatno zbog agresivne političke retorike i odnosa sadašnje vlade prema ostalim zemljama. Naravno i zbog zabrane ulaska za Amerikance i Japance. Unatoč tome bio je to najbrojniji sportski događaj u državi što se stranaca tiče.

Utrke su podijeljene na 5/10/21 i 42 km, a Pyongyang inače znači flat land (ravna zemlja) što je donekle olakšalo posao znajući da nema uzbrdica. Vrijeme na startu je bilo ugodnih 8 stupnjeva Celzijevih, da bi nas pred kraj stiglo i malo susnježice. Većina trkača je završila planiranu distancu i pobjedonosno ušla u prepuni stadion gdje smo ispraćeni ovacijama dobili medalje. Rezultat od 2 i pola sata na prvu izgleda prilično loše za moj drugi istrčani polumaraton, ali s obzirom na to da sam došao iz Nepala gdje sam na trekkingu uništio koljena bilo mi samo važno stići na cilj.

Sve je odlično označeno i tisuće ljudi , većinom djece stoje uz rub staze maše zastavama, navija i nabacuje petice da bi motivirali svakog od nas. Jedan dio trčite uz rijeku Taedong i ustvari ovo je jedina šansa da se krećete samostalno bez vodiča kroz ovaj 3-milijunski grad. Srdačna i topla atmosfera, pa je nemoguće proći cijeli polumaraton da barem dva-tri puta ne zastanete i slikate se s nasmijanom sjevernokorejskom dječicom.

Minus je to što su toaleti nažalost u obližnjim zgradama gdje izgubite malo vremena, a energetskih napitaka, pločica i slično nemaju na okrjepnim stanicama koje su svako 5 KM – tako da ih morate donijeti sa sobom u zemlju.

Jedi, voli i Kim Jong Unu se moli

Naengmyeon/Cold noodle soup ili juha s hladnom tjesteninom je zaštitni znak Sjeverne Koreje i probati se mora. Kimchi, fermentirano povrće – najčešće kupus. Što se mesa tiče imaju sve od piletine do govedine i svinjetine, korejski roštilj je često na meniju, ali i pseće meso u nekim ruralnijim krajevima. Hotpot koji je popularan po cijeloj Aziji kad u principu imate lonac u kojem u prokuhanu vodu ubacujete od povrća, jaja i mesa na nekih 10-ak minuta da prokuha i voilà – večera je spremna. Raznolika je ta korejska kuhinja. Sve sam probao osim psećeg mesa.

Što se alkohola tiče Soju je najpoznatiji i najčešće se radi od destilirane riže, žitarica ali i krumpira. Zna doseći i preko 50% vol. alkohola i najjeftiniji je način za uništiti se premda im ni pivo nije loše.

Religija kao takva ne postoji – iako navodno postoje male zajednice Budista i Katolika (ukupno oko 5%) međutim nekako mi taj podatak zvuči više kao science fiction i propaganda lažne tolerancije i demokracije. Na ulasku i izlasku iz zemlje par puta su me pitali za Bibliju jer je zabranjen unos bilo kakvih religijskih materijala i to je navodno strogo kažnjivo. Također bilo kakav razgovor o religiji nije dopušten kao ni kritika današnjeg režima u Sjevernoj Koreji. Tako da je Juche jedina “religija” i čini mi se da je najbliže istini činjenica da Kim Jong Un uživa status božanstva.

The truth is out there

Ipak koliko god neke stvari zvučale surovo, jedan od motiva mog odlaska u Sjevernu Koreju jeste upravo demistifikacija i rušenje predrasuda koje su nam imputirane od strane medija i površnih informacija koje dobivamo putem društvenih mreža.

Jasno je da se senzacionalizam prodaje, međutim kriva predodžba jednom usađena teško se mijenja čak i kad dobijemo kontra informacije.

Definitivno je istina negdje između, silna indoktrinacija, propaganda radikalno zatvorenog sustava i sustav vrijednosti koji ne poznaje religiju ne znači nužno da je imaju iskrivljen moralni kompas ili da je sve loše. Moramo uzeti u obzir da su “zakinuti” i za mnogo zapadnjačkog smeća kojim se mi svakodnevno “hranimo”.

Da, imaju mobitele, glazbu, alkohol, igračke i igrališta, zabave i proslave, dobri su u pojedinim sportovima. Imaju i nekakav interni internet , pričaju viceve o Trumpu i imaju kućne ljubimce. Nije sve tako crno i radikalno.

Ne, nemaju svi iste frizure ni odjeću – naprotiv vidio sam stotine odjevnih kombinacija žena, različitih frizura. Nisu svi pravocrtno usmjereni , slobodno se kreću premda većina nema prijevozno sredstvo pa se koriste javni prijevozom. Ipak zanimljivo je da i bicikli moraju biti registrirani.

1 i 1 nisu 2 već 11

Međutim kontradiktornost je također jedna od boljki Sjeverne Koreje tako da se kao stranac moram služiti isključivo američkim dolarom ili eurom za plaćanje što su opet imperijalističke valute, na svakom koraku možete kupiti Coca Colu ili vidjeti da bolje pozicionirani državni službenici voze Mercedese ili Land Rovere. Da ne govorim o južnokorejskom Samsungu ili LG-u…

Moja saznanja su dakako limitirana na Pyongyang i nisam mogao ući u samu srž običnog čovjeka, a pogotovo nekog sa seoskog imanja čiji je život zasigurno težak. Tako da uzmite sve ovo s blagom rezervom jer istina je skrivena negdje duboko, a nama se pokušava pokazati samo ljepši dio uz povremeni folklor.

U suštini, ako gledamo individualno, ljudi u Sjevernoj Koreji su kao i svugdje – imaju svoje brige i patnje, ali i snove i sretne trenutke. Djeca su jako znatiželjna premda jezik ne znaju. Što je najvažnije niti u jednom trenutku se nisam osjećao nesigurno, al dakako postoje pravila kojih se treba držati i sve će biti OK.

Budućnost Banovići

Ipak na kraju sam dojma da ne mogu predvidjeti blistavu budućnost trenutnoj diktaturi. Generalno gledajući gotovo sve svjetske diktature su pale ili stoje na klimavim nogama. Kao što Bob Marley kaže: “You can fool some people some times, but you can’t fool all the people all the time.”

Neminovan proces globalizacije i protoka informacija nezadrživo će doći kad tad i do Sjeverne Koreje. Možda za dvije, a možda za deset godina, ne vjerujem da će proces biti duži. Kćeri i sinovi visokopozicioniranih generala i činovnika, možemo ih nazvati njihovom “zlatnom mladeži” – svjesni su da je život vani drugačiji i sigurno žude za putovanjem u Pariz ili običnim odlaskom na rock koncert. Cuba Libre kao koktel, umjesto pretpostavke da je to moto nekadašnjeg saveznika ili joint u parku koji bi anulirao indoktrinaciju u borbi protiv imperijalizma.

Spajanje dvaju koreja – prevelik šok. Ne znam, s jedne strane imate ateistu s lopatom i biciklom koji možda i nije svjestan da je Sovjetski Savez davno propao i futurističku multi kulti LGTB friendly zajednicu koja živi život u 8K rezoluciji. Zvuči kao opći sudar galaksija. Ipak sačekajmo još koji mjesec ili godinu, valjda se Trump neće zaigrati se s interkontinentalnom balističkom artiljerijom.

Na pitanje bi li opet posjetio Sjevernu Koreju , odgovor je neupitno DA, ali s ciljem da se maknem iz glavnog grada na selo. Toplina i znatiželja tih ljudi ne poznaje granice, a kao što i oni sami kažu KOREA IS ONE.

Slobodan Tomić/index.hr