Opet je došla obljetnica Širokog Brijega. Taj dan, 7. veljače. Od 1945., kad je zločin počinjen, do ove, 2021. godine Gospodnje prošlo je sedamdeset i šest godina.

Narod pamti

No, Istina je uvijek ostala sjediti za stolom. Šutjela je i riječi progovarala nije, ali je ostala ono što jest. Istina. A sjedila je za stolom Franjevačkog samostana Gospina uznesenja na nebo u Širokom Brijegu. Sjedila je za stolom Hercegovačke franjevačke provincije. Sjedila je za stolom tolikih ucviljenih obitelji. Sjedila je Istina u svojoj Hercegovini i samo šutjela. Njoj je taj dan sedmoga veljače tisuću devet stotina četrdeset i pete ostao u duši, u sjećanju. Ostao je njenom memorijom.
I titraju pred očima slike. Istinite slike koje su se u dušu urezale. Fratri Širokog Brijega, njih dvanaestorica u samostanu tog jutra, 7. veljače, otvaraju svoja vrata i primaju partizane. I čim su partizani ušli u samostan, fratre su u zbornicu stjerali, svukli iz sobe starog i bolesnog fra Marka Barbarića, osamdesetogodišnjaka na smrtnoj postelji. Fratri su bili svjesni da su to smrtni časi. Jedan drugome daje odrješenje, moli za oprost. Molitva se nebesima diže. I odvode ih jednog po jednog u vrt, pred strme stube ratnog skloništa. Ubijaju ih u potiljak iz revolvera.

Padaju pogođeni u otvor ratnog skloništa. U habitima su na kojima se šire krvave mrlje. I ubiše jednog po jednog:

fra Marka Barbarića Lesku (1), fra Stanka Kraljevića (2), fra Ivu Sliškovića (3), fra Krstu Kraljevića (4), fra Arkanđela Nuića (5), fra Dobroslava Šimovića (6), fra Tadiju Kožula (7), fra Borislava Pandžića (8), fra Žarka Leventića (9), fra Viktora Kosira (10), fra Stjepana Majića (11) i fra Ludovika Radoša (12).

Tijela su im polili benzinom i zapalili. Potom su sklonište zatrpali i nikome nisu dali da mu priđe. Sve te godine. A Istina samo sjedi za stolom Samostana na Širokom Brijegu i Hercegovine i Provincije i tolikih ucviljenih kuća. Zna Istina i za druge ubijene hercegovačke fratre. Da su još prije tog 7. veljače tamo u svibnju 1942. na Kupresu mučili i ubili fra Stjepana Naletilića (13), župnika Kongore, i brata njegova rođenog Marjana i Matišu Penavića, brijača sa Širokog Brijega.

Pa onda fra Križu Galića (14), pobožnog i dobrog fratra u miru, starca, u Međugorju u župnom uredu na 30. listopada 1944. Dana 28. siječnja 1945. s Humca odvode fra Maksimilijana Jurčića (15), pomoćnog meštra novaka i duhovnog pomoćnika, i ubijaju ga u Vrgorcu. I tijelo mu je nađeno. I ukopano u širokobriješkoj bazilici.

A čekao je fra Makso na Belića gumnu šezdeset i četiri godine. U ljut ukopan. Strtih kostiju i probijene lubanje. S krunicom svojom u naručju. S Istinom se Boga molio. Pa 1. su veljače 1945. godine župnika Čapljine fra Petra Sesara (16) ubili, a za grob mu se do danas ne zna.

A harni se Mostarski Gradac te veljače 1945. pod debelim snježnim ogrtačem smrzavao. Partizanske su horde u župnom uredu uhitile i na putu prema Gosutši bezdušno dan prije pokolja na Širokom Brijegu ubile fra Krešimira Pandžića (17), fra Leopolda Augustina Zupca (18), fra Rolanda Zlopašu (19), fra Zvonka Grubišića (20), fra Rudu Jurića (21) i fra Kornelija Sušca (22). Na padini im tijela u snijeg krvav ukopali. Puk im mjesto mučeništva do danas priznaje i štuje. I u Gradnićima su i u Čitluku ubili fra Filipa Gašpara (23), fra Ćirila Ivankovića (24) i Jaku Križića (25). Kosti im u Padodvoru u Čitluku u miru počivaju. A Istina sjedi za stolom i sve zna.

U hidrocentralu su se podno Brijega uz plahu rječicu Lišticu sklonili da bi se od topovskih granatiranja samostana zaštitili fra Andrija Jelčić (26), fra Bonifacije Majić (27), fra Radoslav Vukšić (28), fra Fabijan Paponja (29), fra Leonardo Rupčić (30), fra Miljenko Ivanković (31), fra Melhior Prlić (32), fra Fabijan Kordić (33). Dana su se 8. veljače do crkve na Brijeg popeli i sve im je bilo jasno. I njih su partizani uhitili i odveli u smjeru Splita. Tek su u Zagvozdu kosti fra Melhiorove pronađene i identificirane. Ostalima je, kao i fra Mariofilu Sivriću (34), koji je s njima bio, grob nepoznat. Poznato je samo da su ih partizani ubili. I sjedi Istina za stolom i pamti sve.

Fratre iz Veljaka i Ljubuškog ubili su na različitim mjestima. Fra Julijana Kožula (35) i fra Zdenka Zupca (36) u Zagvozdu. I tijela su im identificirana i pokopani su u Širokom Brijegu. Fra Martina Soptu (37) i fra Slobodana Lončara (38) na Tomića Njivi u Ljubuškom.

I njihova su tijela identificirana i pokopana u Širokom Brijegu. Za grob se fra Paške Martinca (39), pobožnog i svetoga fratra, do danas ne zna. Zna se samo da su ga partizani ubili.

Iz Izbična su 11. veljače 1945. od oltara odveli fra Marka Dragićevića (40), fra Nevinka Mandića (41) i fra Bonu Andačića (42). Partizani su provalili u crkvu s oružjem, prekinuli svetu misu i odveli ove fratre. Narod je nijemo gledao i Bogu se molio. Istina sve zna. Mi im za grobove ne znamo.

A u Mostar kad su u Samostan sv. Petra i Pavla ušli, opet su fratre, kao i u Širokom Brijegu, u dnevni boravak – zbornicu sve zatvorili. Tu mučili i psovali. Te između njih uzeli oca provincijala fra Lea Petrovića (43), gvardijana fra Grgu Vasilja (44), starce i fratre u miru fra Bernardina Smoljana (45), fra Rafu Prusinu (46), fra Jozu Bencuna (47) te župnika iz Ploča fra Kažimira Bebeka (48) i profesora hrvatskog jezika s Franjevačke klasične gimnazije u Širokom Brijegu fra Nenada Venancija Pehara (49). Odveli su ih i nikad se više nisu vratili. A bila je Čista srijeda, 14. veljače 1945. Istina zna sve. Da su ih mučili, ponižavali, ubili i u rijeku Neretvu ubacili. Mi im za grobove ne znamo. Istina sjedi za stolom i sluša šumove hirovite Neretve. A Neretva moru istinu kazuje.

Ponosna Istina

I sve im to po Hercegovini nije bilo dosta. Dana 20. svibnja svraćaju partizani u župni ured u Kočerin i ubijaju fra Valentina Zovku (50) i fra Andriju Topića (51). O tome daske iz kreveta i plahta fra Andrijina krvlju svjedoče. A majka je fra Andrijina i sestra fra Valina Šima sve to gledala i za život njihov molila. I nikad imena krvnika nije rekla.

U Zagrebu su partizani ubili fra Radoslava Glavaša (52). Kad i gdje mu je grob, do danas ne znamo. A Istina sjedi za stolom i sve zna. Kod Krapine su, u Lepoj Bukvi u Maceljskim šumama, s desecima tisuća drugih ubijeni fra Metod Puljić (53), fra Darinko Mikulić (54), fra Julijan Petrović (55). A na Križnom putu su ubijeni i zauvijek nestali hercegovački franjevci fra Bono Jelavić (56), fra Bruno Adamčik (57), fra Anđelko Nuić (58), fra Branko Šušak (59), fra Jenko Vasilj (60), fra Emil Stipić (61), fra Dane Čolak (62), fra Tihomir Zubac (63), fra Lujo Milićević (64), fra Svetislav Markotić (65), fra Ante Majić (66). To je Istina. I ona sjedi za stolom. I kazivat će sve što zna. U svoje vrijeme.

U tom sedmom danu veljače u Širokom Brijegu, kad hrast pred crkvom tek naslućuje proljeće i kad vjetrovi s Čvrsnice i Čabulje briju krošnje brijeških borova i čempresa, Istina sjedi dostojanstvenija nego ikad. Ponosna na svoju djecu. I sretna da su do konca ustrajali. I to bijaše njihov spas. Crkva izbraja obljetnice. Svakim svojim kamenom. I s Istinom stamena i čvrsta stoji.

Stoji pred crkvom hrast koji je također sve vidio. I Istina uvijek na njih kao na svjedoke računa. Narod će opet doći skloništu u samostanski vrt u Širokom Brijegu. Sklopiti ruke i moliti. Stajat će u crkvi pred fratarskim grobovima i znati da ih ni polovina ukopana nije.

Da su im grobovi, kao i njihovim vjernicima do danas nepoznati. Usput su uz Križne puteve posijani. Sve o tome zna samo Istina. Istina sjedi za stolom Samostana u Širokom Brijegu, za stolom Hercegovačke franjevačke provincije, za stolom Hercegovine i pozorno u život gleda.

Tekst: Fra Ante Marić