Upališ televiziju, i sa glazbenih programa izlijeću razgolićene gospođe prepune dubokih tekstova o seksu, alkoholu i teškim rastancima.

Odeš u disko, na bini kratka suknja koja zamjenjuje sve vokalne (ne)sposobnosti dotične.

Nema više kariranih stolnjaka i Marinka Rokvića u plavom odijelu kako širi ruke.

Nema više Bijelog Dugmeta. Ni Ipčeta Ahmedovskog.

Gledam ovu današnju mladež, i brojne stihove koje vjerojatno pišu ljudi čiji IQ odlazi u minus. Spotovi pjesama svode se na ženske stražnjice i grudi, svi glasovi imaju ‘žice’ odnosno auto-tune. Pa gdje je Tifa i Vatreni Poljubac, i ‘Ne pitaj me’, gdje je Mišo Kovač i morska bura dok pjeva ‘Ako me ostaviš’, gdje je ‘Guzonjin sin’ i Nele Karajlić ? Gdje je Johnny Štulić, gdje je Azra ?

Današnja muzika ili glazba, kako vam draže, umire na mukama. Nema rock’n’rolla, nema narodnjaka, nema zabavnog. I hip-hop je zašao nekim čudnim stranama. Nekada je glazba imala značaj, dušu. Danas je otišla u materijalističku bit, gdje je najbitnije oružje Youtube i brojač pregleda.

Sva sreća, neki su još uvijek na sceni i bore se protiv ovog modernističkog vala koji otvoreno progovara o zaglupljivanju mladeži.  Držim stare kasete koje sam slušao kao dijete, i sve te neke uspomene natjeraju me razmišljati zašto se ovo sve događa.

U vihoru rata nestali je mnogo toga, uključujući i glazbenu scenu. Narodnjaci su prešli u turbofolk, rock’n’roll je umro, zabavno živi na staroj slavi.

Svijet ide dalje. Svaki dan muzika doživljava nove poraze.

A najgore je onim koji su tu, sa nama. Tifa, Bebek, Islamović, Halid, Mišo, Štulić, Sejo Sexon, Edo Maajka. Ima ih barem još stotinu ovakvih, koji bi mogli srušiti nebo svojim tekstovima.

Ali danas se mijenjaju samo suknjice vikendom, i poneka strofa nazovimo ih pjesama.

Ostaju samo neke uspomene, i stare kasete.

Halid Bešlić i cijela kafana u transu.

Karirani stolnjak, bokal vina i muzika iz duše za dušu.

Nikola Vranjković