One su vječno mlade djevojke s bujnom raspletenom kosom, katkad odjevene u duge bijele, prozračne haljine. Njihova ljepota najčešće se ne može opisati riječima, piše Večernji list BiH. Neke imaju i krila, oči im sijevaju kao munje, a tko čuje njihovu pjesmu, nikada je ne zaboravi. Od zemaljskih bića razlikuje ih samo jedna noga na kojoj je konjsko ili magareće kopito ili kozji papak. Vjeruje se kako žive u oblacima, na planinama, u šumama, poljima, spiljama, bunarima, potocima, rijekama, jezerima i morima. Vile su bića koja se pojavljuju u narodnim predajama diljem BiH, ali i Europe te šire. Kada je riječ o Hercegovini, spominju se u svim mjestima. U Čitluku čak imaju svoje brdo – Vilinka. Po tom brdu ime je dobila i vinarija čiji su proizvodi nadaleko poznati. Velimir Ereš, vinar iz Sretnica, u spomen na svoju baku i njezine predaje svoju je vinariju nazvao Vilinka.

– Vjerujem u priče o vilama. Meni ih je baka pričala, a njoj vjerujem. Ona mi je rekla kako je vidjela vile kako plešu na Vilinki i konjima vežu repove. Te njezine priče ostale su duboko usađene u meni i sasvim je bilo logično da vinariju nazovem po mjestu gdje sam zasadio vinograd i na koje dolaze vile – priča Velimir.

Vile se u različitim kulturama različito doživljavaju. U jednima se smatraju dobrodušnima, dok se u drugima govori o opakim stvorenjima koja vole podmetati ljudima. U svom prirodnom stanju one su zapravo čista energija. Vile uzimaju oblik prema svom karakteru ili području na kojem borave. Vilinska krila načinjena su od svjetlosti, osjećaja i energije. Vilinske oči ogledala su njihove duše. Ponekad imaju crvene uši, što je znak njihove nadnaravne moći. Nekada znaju oponašati ljudsku modu i stilove svog područja i vremena. Vile su smrtne, ali ipak žive puno dulje od ljudi, a za razliku od nas, vrlo vješto se služe magičnim moćima. Pomažu ljudima i vraćaju dobro dobrim. Poznato je kako su vile i vrlo osvetoljubive pa je jako važno držati se njihovih pravila. Prema predajama, vilama se katkad neka osoba jako svidi te joj počnu donositi dragocjenosti ili novac. Osoba koja ima tu čast i sreću, tu tajnu mora čuvati za sebe, u suprotnom će darovi prestati stizati. Isto tako, vile vole primati darove, ali samo ako ih smatraju prikladnima. Među najdražima su im kolači, mlijeko, sir. Zauzvrat će one puniti suhe bunare vodom, činiti usjeve plodnima. Ako vile prestanu primati darove, odnosno ako im se uskrate, one će odgovoriti jednakom mjerom i prestati pomagati ili jednostavno uzeti u zamjenu nešto po svom izboru. Vile znaju biti vrlo svojeglava i tvrdoglava stvorenja. To su ćudljiva bića i ono što kažu ne mora uvijek biti istina. Temom vila u svojim radovima i monografijama bavi se i prof. dr. sc. Marko Dragić koji kaže kako se na postanak vila gleda različito.

Tako Slovaci, prema Dragićevu pisanju, vile smatraju dušama zaručnica koje su umrle poslije zaruka te lutaju od šume do šume tražeći mir. Poljaci pripovijedaju da su vile duše lijepih djevojaka koje zbog svojih grijeha vječno lebde između neba i zemlje. Srbi pripovijedaju kako se vile rađaju iz rose s nekog crvenog jesenskoga cvijeća. Hrvati pripovijedaju kako je Bog iz raja prognao Adama i Evu. Bog se sažalio te odlučio sići na zemlju i vidjeti kako žive. Kad ih je pronašao, upitao ih je koliko imaju djece. Adama i Evu bilo je sram što imaju mnogo djece pa su slagali da ih imaju šestero iako su ih imali dvanaestero djece. Na to je Bog rekao: – Koliko vidljivih, toliko nevidljivih – te su od zatajene djece nastale vile. Prema drugim predajama, Eva je zatajila najljepše kćeri i zato je Bog odredio da te kćeri budu vile, da ih nitko ne može vidjeti i da su one posebne. – One su postojale od tada i postoje vječito do dana današnjega, a postojat će i do strašnog suda. Hrvati pripovijedaju i da su vile duše ubijenih ili prerano umrlih djevojaka ili djece. Ipak, neki tvrde kako su ih vidjeli. Tako je Antiša iz Mostara, koračajući prema Čitluku, preko polja i vinograda u daljini čuo pjesmu i ženski smijeh te ga je to vuklo sve bliže njima. Kad im se približio, ugledao je vile koje plešu kolo, potrčao je prema njima, ali su se odmah razbježale. Došavši kući u Čitluk, pričao je kako je vidio prekrasne vile.

Prema predajama iz Čitluka, vile su se najčešće okupljale oko čatrnja i po planinama, odvodile su konje iz staja i umarale ih, ujutro bi konji bili u stajama, ali vidno iscrpljeni i u grivama su im bile ispletene pletenice koje se nisu smjele dirati jer bi to izazvalo bijes vila pa bi za kaznu još više zamrsile konjsku grivu. Tu teoriju potkrepljuje i jedna od predaja iz Čitluka – o konju Viboru. Naime, pričalo se kako su vile jahale najboljeg konja u selu. Tako je konj Vibor susjeda Nikole uvijek imao spletenu grivu. Jura je znao dosta priča o tome kako vile jašu najboljeg konja po noći, onda ga vrate pred zoru spletene grive: – Nitko nije mogao rasplesti tu grivu. Baba Ruža govorila je kako se to ne smije ni rasplesti jer može nauditi konju. Otac kaže kako je vidio Vibora ujutro mokra od znoja i spletene grive. Znale su vile “krasti” mladiće i dječake koji im se svide. Ali bi ih vraćale. Čitlučanin Ivo bio je mali pastir, čuvao ovce, jednom se nije vratio kući, a ovce su došle, bez njega. Noću bi se čuo plač, a one bi se cerekale čitavu noć. Vratile su ga, valjda im je dosadio plač! Kad se vratio, pričao je kako su bile lijepe, ali da im je jedna noga magareća. Kaže da su se sastajale pod orahom, kraj izvora. Predaja iz Bijakovića govori i o tome kako su vile kažnjavale onoga tko bi otkrio njihovu tajnu, a nagrađivale one koji su je čuvali.

– Prije se na derneke svugdje išlo pješice, okupila bi se garda momaka iz sela, ponijelo štogod za pojest i popiti pa put pod noge u susjedna sela. Išlo bi se “ašikovati”, tražiti cure, malo u kolo i tako. Tako su te večeri pošla trojica momaka iz našega sela u susjedno selo Vionica. Kako bi došli do tamo, treba prijeći preko Gaja, to je bila šuma i bilo je skroz mračno, i veliki su se bojali, a kamoli da neće djeca. I krenu oni kroz šumu, sve brže-bolje, kad jedan momak stade, ugleda nešto u šumi i ne može se pomaknuti, kad su ovi bliže, tamo vila sjedi iza duba i češlja svoju dugu, zlatnu kosu, a oni se prikradu na prstima, i jedan iza duba uhvati vilu za kosu. U tom trenu vila se otkrije, bila je to cura iz njihova sela. Ona ih zamoli da je ne odaju jer se onda nikad ne bi udala, a zauzvrat će im nešto darovati. Oni obećaše da će šutjeti, a vila im reče: “Sad stavite ruke u džep i izvucite, kad su oni izvukli ruke, nađoše po dva zlatnika – kaže predaja iz Bijakovića.

U Donjim Hamzićima se često pripovijeda o čovjeku pod nadimkom Zorić kojeg su kao malog dječaka spasile vile. Izvadile su ga iz jame u koju je upao idući po ovce. Kući se vratio s knjigama, i to su, kako ljudi pričaju, vilinske knjige. Kad je porastao, liječio je iz tih knjiga ljude iz cijele Hercegovine. Oni koje je izliječio za njega kažu kako je bio vilenjak.

“Vila nad Ljubuškim” 

O tome kako je Ljubuški dobio ime postoji više predaja, a prema jednoj od njih, u tome svoje prste imaju upravo vile. Prema predajama iz Proboja (Ljubuški), noću bi bile srušene zidine koje bi danju bile ozidane. Stoga je u zid živa uzidana Ljubuška, najmlađa snaha hercega Andrije. Prema toj snahi Ljubuški, kažu, to je mjesto dobilo ime.

– Kada je postao Ljubuški, ne znamo točno. Legenda kaže kako je najprije Andrija Herceg imao pet sinova. Bio je siromašan. Imao je vola i jedne noći kada je Andrija spavao netko ga je zvao: “Andrija, Andrija”. On se odazove, a ovaj mu reče: “Odvedi vola u Vrgorac na Pazar i cijeni svaku dlaku dukat”.Tako Andrija i napravi. Dođe jedan gospodin u šeširu i upita: “Pošto vol?” A Andrija kaže: “Dlaka – dukat”. Gospodin kaže: “To nitko platiti ne može nego Andrija Herceg”. Andrija će njemu: “Andrija nema ni za hranu, a kamoli platiti dlaku dukat!”. Gospodin mu reče: “Da ti znaš što je u Andrije pod ognjištem, sve bi on mogao platiti”. Kad je Andrija došao kući, počne kopati ognjište. Sinovi se počnu buniti: “Jesi li poludio, što raskopavaš ognjište?”. On kaže: “Vidjet ćete!”. Kada je došao do zlata, svi se začude, iskopaju 12 mazgi zlata i počnu graditi kulu. Kada su počeli zidati, koliko bi preko dana ozidali, ujutro kad bi došli nastaviti, sve bi bilo srušeno opet preko noći. Kažu Andriji: “Moraš žrtvovati jednu nevjesti tako da je uzidaš u zid i kula ti se više neće rušiti”. Andrija to reče sinovima i reče im da ženama ne smiju kazati jer koja ujutro prva donese ručak, uzidat će je. Preko noći svaki svojoj kaže, a samo mlađi Stjepan svojoj nije. Najmlađa snaha imala je malo dijete. Snahi je bilo ime Ljubuška. Uhvatiše je i uzidaše u zid i dok je živa bila, donosili su joj tu dijete da doji. I više se kula nije rušila, a po Ljubuški se nazvao grad – kaže predaja iz Proboja.

Prema Dragićevu pisanju, motiv uziđivanja najmlađe nevjeste nalazi se u pjesmi “Zidanje Skadra na Bojani”.

– U toj su pjesmi tri brata Mrnjačevića: Vukašin (otac Marka Kraljevića), Uglješa i Gojko tri godine s trista majstora gradili Skadar na Bojani, ali nisu mogli ni temelja podignuti jer, što bi majstori obdan sagradili, vila bi obnoć sve porušila. Kad je nastala četvrta godina, vila je s planine vikala kralju Vukašinu da se uzaludno trudi i da neće grad sagraditi dok ne nađe brata i sestricu Stoju i Stojana i zazida ih u temelje kule.

Vukašin je pozvao svoga vjernog slugu Desimira i rekao mu da uzme šest tovara blaga i ide po svijetu tražiti brata i sestricu da ih uzidaju u temelje kule. Uzaludno je Desimir tražio brata i sestricu. Kralj je uzaludno pokušavao graditi grad Skadar. Ponovno mu je vila viknula da u temelje uzida nevjestu koja sutradan donese ručak majstorima. Vukašin je to kazao braći, zaklevši ih da to ne smiju kazati svojim ljubama. Vukašin i Uglješa pogazili su zakletvu. Ručak je donijela najmlađa nevjesta Gojkovica. Uzidali su je u grad. Tanana nevjesta molila je Radu neimara da joj ostave prozor na dojkama, da može podojiti nejakoga Jova. Rade joj je ispunio želju. Ponovno je nevjesta molila da joj ostave prozor na očima da gleda prema bijelomu dvoru kada će joj donositi Jova i ponovo dvoru odnositi. Nedjelju je dana dojila Jova, a onda je izgubila glas. Međutim, hrana je Jovu išla do godinu dana – piše Dragić.

Široki ima svoje predaje 

I Široki Brijeg ima svoje predaje o vilama. U polju djeca čuvala ovce te se odjednom pojavi vila. Oni brže odu kući te kažu: “Ne zna se je l’ bila ljepša, krasnija ili viša. I u ruci je držala najveću kudelju što su ikad vidjeli!” Djeca govorila starijim ukućanima da se vrate u polje s njima, ali se nitko nije usuđivao osim Martina. On odvažno ode u polje i nikad se nije vratio živ. Kažu da se ukočio čim je došao na mjesto gdje je bila vila. I tu su ga našli. Druga predaja govori o mladiću koji je dozivao vile. – U nas bio jedan Stipe Matković. On je bio najveća barabusina u selu. Jedne večeri pošao on na silo preko Britvice i vrisnuo: “Vile, ima li vas igdje, dođite k meni pa idemo na silo zajedno!”. Eto ti vila zamalo, sad se smiju, sad plešu.

Počeo se Stipe gonjati s njima, jednoj iščupa duge plave vlasi. Ona ga je tada proklela govoreći da nikad neće djece imati. Ljudina kao dubina, oženio se Stipe Anđom, lijepom djevojkom iz obližnjeg sela, ali ga vile nastavile posjećivati. Dolazile bi u staju i plele grive konjima. Jedne večeri se Stipe zainatio i odlučio prespavati u staji. Legao on kod konja, kad eto ti iste one vile što joj je kose iščupao. Opet on za njom i opet za kosu. Vila mu reče da će mu nauditi kako god bude znala. Vratio se on u kuću i prespavao, a ujutro stavio samar na konja i pošao u Klobuk. Vila splela grivu ispod konjevih pleća da ne može gaziti. Kad je bio blizu Kočerina, Stipe odluči sjesti na jednu ploču i ugleda spletenu grivu. Probao ju je rukama raspetljati, ali nije mogao. Uzeo je onda iz torbe nož i prerezao grivu, tada ga je nešto bacilo na drugu stranu ceste i on stuče rebra o jednu kuću. Vila se tada pojavila i istrgla mu vlasi s glave, a on jadan, stučen, nije se mogao braniti. Na mjestu s kojeg mu je ona istrgnula vlasi druge nisu nikad nikle. Sipe je bio zvonar u selu da bi se iskupio za izazivanje vila, ali ni to mu nije pomoglo da on i Anđa dobiju potomke. Ovo mi je on pričao, kleo se u sve živo da je istina. On je umro 1984., a Anđa 1986., bili su u braku šezdeset godina – govori ova predaja.

Gruđanin plesao s vilom 

Gruđani pak s vilama imaju različita iskustva. – Pričao mi moj svekar što mu se dogodilo jednom dok su on i braća vršili žito u Vučipolju više Posušja, gdje mi i sada imamo imanje. Elen, vršu oni tako, pa i noć pala, a oni nisu obrali do kraja. Odjednom tko da zapuha neki vjetar, odvezao se konj od stožine i u galopu pobježe prema Glavici. Kažu da mu se i vatra vidjela što je ispod kopita sijevala, kako je brzo galopirao.

Oni pođoše trčati za njim, ali ga nisu mogli stići. Onda su čekali jutro pa je jedan od njih išao i išao puno sati i našao konja pod jednom stijenom, griva mu spletena, sav u znoju, a pred njim bačena trava i on je mirno jede. Grivu mu nisu dirali jer se vjerovalo da je vila spleće, a ako bi je tko raspleo, konj bi mogao uginuti. I svi su vjerovali da je vila odjahala na konju, ali i pomogla da ga opet nađu – kaže jedna od predaja iz Ružića. Druga pak govori o momku koji je s vilama plesao kolo. – One kolo igraju oko ponoći, za vrijeme punog mjeseca. I jedne noći naiđe momak što je išao curi na silo i vidi tu ljepotu, pa se približi guvnu jer je put kojim je prolazio bio malo udaljen, a on čuo veselu vrisku pa se primakao da vidi što se tu događa. A one ga zgrabile i igrale kolo s njim sve do zore, kada su nestale, a on došao kući i pričao kako je igrao u kolu s vilama, ali mu nitko nije vjerovao.

Susreti s vilama prepričavaju se i u svim drugim mjestima u Bosni i Hercegovini, a o to jesu li vile bile dobre ili nisu, uglavnom je ovisi o tome kako su se oni koji su ih “sretali” ponašali prema njima. O tome postoje li ili ne, raspravlja se jednako u svim slojevima društva. Dok jedni smatraju kako je riječ o plodovima mašte koji su služili za zabavljanje, plašenje i hvaljenje, drugi o nečijim neostvarenim željama, treći tvrde kako su ih vidjeli. Bilo kako bilo, činjenica je da su mitovi o vilama dio narodnog folklora mnogih europskih naroda, a osobito su zastupljene u keltskoj i slavenskoj mitologiji.

Pa tako i bizantski pisac na carskom dvoru Prokopije, poznajući Slavene koji su ratovali protiv Avara, u svom djelu “De bellis” navodi da su Slaveni osobito štovali rijeke i vile.