Lagano pištanje Geigerovih brojača upozorava nas da smo ipak u opasnoj zoni pa se ispočetka sumnjičavo ponašamo prema svakom psu ili mački koja nam prilazi. Iako su vrlo druželjubivi tek nakon što ih vodič pogladi i ostalima bude lakše da se malo zaigraju s lutalicama. Čini se da nema opasnosti.  Bar ne one vanjske.

Čuli ste priče o lisicama, vukovima i medvjedima u ovoj zoni, ipak nije zabilježen ni jedan slučaj napada na čovjeka, čak su se i neke lisice udomaćile da nerijetko dođu do ljudi koji ih hrane. Lov je ovdje zabranjen pa je ovo paradoksalno sigurno mjesto za njih.

Put nas vodi do famoznog Reaktora 4 odakle je sve počelo te crne subote 26.04.1986. kada je eksplozija u nuklearnoj elektrani Chernobyl zauvijek promijenila tijek povijesti i sudbine stotina tisuća ljudi u Ukrajini i van nje.

Nespreman na ovakvu situaciju vrh Sovjetskog saveza je pokušao zataškati ovu katastrofu ali već nakon dva dana Šveđani su otkrili neuobičajeno veliku radijaciju i tražili objašnjenje od Sovieta. To je bio početak kraja. Danas, 34 godine kasnije čitamo o tome na wikipediji, stvaramo naša subjektivna mišljenja ili dopuštamo da nam ih mediji kreiraju.

HBO – što je mit, a što istina?

Ako ste gledali HBO seriju Chernobyl – trebali bi je uzeti sa popriličnom rezervom. Morate biti svjesni da velike TV kuće ušminkaju scene i koriste se senzacionalizmom ne bi li gledanost porasla. Ovdje se to direktno moglo vidjeti  i na fizičkim lokacijama koje su iskrivljene. Most smrti je ustvari u šumskom dijelu i s njega nije moguće vidjeti Reaktor 4, neke smrti radnika se uopće nisu dogodile niti je tragična ljubavna priča između Vasily Ignatenka i Lyudmile ispravno prikazana.

U središtu HBO serijala i priče i uloga imamo tri ključne ličnosti: direktor postrojenja Viktor  Bryukhanov, glavni inženjer Nikolaj Fomin i zamjenik glavnog inženjera Anatolij Dyatlov. Što je fikcija, a što istina ponekad nije lako razabrati međutim, bar po tvrdnjama naših vodiča i lokalaca – njihovi su likovi iskrivljeni i pogrešno predstavljeni, kao da su zlikovci.

Njihovo djelovanje je bilo puno pozitivnije i vjerojatno zbog vječnog hladnog rata između Sovjetskog saveza i Amerike zapadni mediji bili su skloniji degradirati stvarne likove. Puno je tu (ne)opravdanih stereotipa oko Sovjetskog saveza i KGB-a.  Jasno je da se tu uvijek provlači subjektivni dojam domaćina no ipak neke činjenice su neizbrisive.

Evakuacija koja je slijedila nakon dva dana gdje je preko 100.000 ljudi otišlo prema Kievu, zdravstveni problemi i nikad evidentirani broj smrtnih slučajeva, narušena flora i fauna u krugu od 30 kilometara itd. Prvi put nakon katastrofe na glavnom trgu u Pripyatu postavljena je Božićna jelka dekorirana sa starim igračkama i slikama djece u učionicama.

Mediji su pompozno najavili ovaj događaj kao čin sjećanja na žrtve, međutim moguće je i da su agencije stimulirale ovaj čin da bi dobili na medijskoj pažnji i većem broju turista.

Što se tiče radioaktivnosti i opasnosti neupitno je da radijacija i dalje tinja i postoji.

Morate biti pokriveni od glave do pete i izbjegavati ostavljanje bilo kakvih stvari na podu, a da ne govorim o uzimanju bilo kakvih kamenčića ili “suvenira” koji mogu biti kontaminirani. Naravno postoje skeneri – uređaji koji mjere radijaciju na vama i u slučaju iste možete biti zadržani na dodatnim pretragama.

Turistička meka hvatača radijacije

Danas lokacije u Pripyatu i Chernobylu postaju alternativne turističke meke gdje svakog dana nemali broj stranaca dođe u istraživanje ovog mjesta. Nas je bilo možda 50tak taj dan – međutim kažu da se ljeti brojka popne i do 200 ljudi u jednom danu. I tako dok stojimo ispred reaktora mnogi se nasmijani slikaju na mjestu neviđene patnje, traže se idealne postapokaliptične scene bez suvislog razloga.

Postajemo lovci na radijaciju tražeći mjesta gdje Geigerov brojač poludi i što jezivije slike napuštenih vrtića i škola gdje razbacane igračke ukazuju na ugašene dječje živote. U momentima kao da se ponašamo strvinarski. Jedan dio mene želi imati virtualnu „uspomenu“ na  turobni april 1986. I neviđenu destrukciju, dok se drugi dio opire i skrušeno razmišlja o kaosu i horroru kroz koji su prošle tisuće nevinih žrtava.

Što je ustvari ispravno i koji su motivi dolaska na ovakva mjesta? Da li je to pomodarstvo ili potraga za istinom i nezaboravnom povijesnom lekcijom. Nešto što moramo u pravoj formi prenijeti drugima. Kako god bilo, ne postoji čovjek koji je ravnodušan izašao iz Pripyata.

Prolazimo kroz zaraslu šumu, ne čuje se ni cvrkut ptica iako su tu negdje, skrivene od hladnoće.
Ustvari jedini zvuk koji mi se urezao u pamćenje je sablasna repetitivna vibracija koja je dolazila iz elektrane.

Siguran sam da to nisam umislio. Reaktori ne proizvode struju međutim stotine radnika i dalje rade na održavanju , čišćenju i dekontaminaciji prostora. Naravno kodeks ponašanja , broj radnih sati i smjena je strogo određena da bi se minimizirao negativan učinak radijacije na radnike.

Probijajući se kroz šikaru napokon stižemo do zabavnog parka Pripyat koji se najčešće spominje kao „highlight“ ovog izleta . U njemu su ustvari autodrom, ferris wheel i nekoliko ringišpila za djecu . Ispada da je najposjećeniji „zabavni park“ na svijetu koji nikad nije otvoren.

Naime otvorenje je bilo planirano za 1.Maj , samo par dana nakon incidenta i to se nikad nije dogodilo. Osjećaji su pomiješani – htio bi ostati tu još koji dan jer  jednodnevni izlet pruža premalo vremena da bi se kreirala prava slika i doživio Chernobyl kao takav.

Da li je sve apsolutno autentično ? Ne bi rekao – turistička industrija tjera ljude i na neke nepopularne poteze pa je tako nemoguće ne vidjeti masu igračaka koje su naknadno postavljene da bi prostori izgledali sablasnije.

Radijacija je na većini područja normalna ili blago povišena, dok vodiči znaju na kojim ciljanim mjestima radijacija podivlja na preko 30 mikro-roentgena na sat. Znači 200 jača od normalne koja iznosi 0,15 do 0,30 mikro-roentgena.  Ipak moramo biti svjesni da smo radijaciji izloženi u svakodnevnom životu ne samo kad snimamo pluća ili zube već primjerice i preko mobitela i avionskih letova. Crvena šuma je i dalje visoko rizično radioaktivno područje u koje nitko ne ulazi niti je ikada očišćeno.

Divlje životinje i dalje lutaju šumom dok u obližnjoj rijeci Pripyat još uvijek plivaju somovi. Nikad nije istraženo koliki je utjecaj radijacije na životinjski svijet koji očito buja oko Pripyata, međutim po nekim izvještajima bilo je dokumentiranih mutacija, pa se tako svinja s 6 nogu može vidjeti u černobilskom muzeju u Kievu, dok su organi somova bili navodno ispremještani.

Ljudi i dalje žive u selima u okolici Chernobyla, nerijetko i starija generacija koja se unatoč opasnosti nije iselila.

Poslije radioaktivne kiše i ručka, uvijek te dočeka Duga 3

Nakon šetnje Pripyatom idemo na „radioaktivni ručak“ koji se poslužuje u kantini samo par stotina metara od Reaktora  4. Dok neki sumnjičavo preskaču obrok, mi se punih usta šalimo da ovdje termin „domaća hrana“ može samo značiti loše nadajući se da su namirnice ipak sa južnog dijela Ukrajine.
Prolazeći nazad kroz Černobil, vidimo malobrojne ljude kako šetaju ulicama.

Vrijeme kao da je stalo u 80-ima, snijeg počinje sve jače padati a nas put vodi u središte šume, kod tajnog satelita Duga 3. Sovjetski antibalistički sustav koji je tijekom hladnog rata bio njihov „joker“ u slučaju napada od zapadnih sila. Duga 3 je trebala locirati i predvidjeti svaki nuklearni napad ili balističke rakete prema Sovjetskom savezu u to vrijeme.

Mega-strukturu sačinjavaju dvije antene visine 150m i dužine gotovo 500 metara.  Znači viši od Keopsove piramide i gotovo duplo „jači“ od Eiffelovog tornja(300 x 150m). Za upravljanje ovim gigantskim radarskim sustavom sagrađen je mali tajni grad u kojem je živjelo 1.000 ljudi. Duga je otvorena je  za javnost tek 2011. I danas je neizostavna lokacija prilikom posjete Chernobylu.

Prije su tu bile postavljene i ljestve za penjanje na vrh, međutim nakon pada i smrti jednog ilegalnog posjetitelja to je zabranjeno. S obzirom da je Duga 3 držana u strogoj tajnosti čak i na lokalnoj razini, bilo im je zabranjeno priskočiti u pomoć tijekom katastrofe na reaktoru iako su imali i vatrogasce i bolničare u svojim redovima. U jednu ruku žalosno, ali možda bi žrtve bila i veće da su se uključili. To nikad nećemo saznati.

Tko je aktivan a tko radioaktivan kada je u pitanju spašavanje planeta ?

Černobil ipak nije jedini primjerak ovakve ljudske greške. Vjerojatno nikad niste čuli za Britanski Sellafield u kojem je katastrofa 1957. bila gotovo u rangu Chernobyla i koji  proizvede 7,5 tona plutonija svake godine (1,5 tona je dovoljna za nuklearnu bombu) i ispusti  istu količinu radioaktivnosti u okolinu kao i Chernobyl svake 4.5 godine.

Betonski sarkofag na Černobilskom Reaktoru 4 danas služi spomenik žrtvama i podsjetnik da nuklearnu energiju čovječanstvo nije spremno i sposobno kontrolirati, pogotovo nakon brojnih katastrofa diljem Europe. Na tisuće ugašenih dječjih osmjeha ostalo je ovjekovječeno na crno bijelim fotografijama u Černobilskom muzeju u Kievu.

Mnogi se danas aktivizmom bave samo na društvenim mrežama, krijući se iza masa u svojoj comfort zoni.  Igraju se modernog SaveThePlanet pomodarstva i spašavaju planet klikovima na internetu dok majka priroda ima drugačiji „software“ koji sve pamti. Naša besramna konzumeristička histerija samo hrani megapotrošačko društvo da eksploatira sve resurse ne birajući način i žrtvu. Spremni smo ubiti kravu za kilo mesa i posjeći šumu za komad namještaja, a da pritom savjest umirimo donacijama za australske koale.

Majka priroda samo šalje opomene u sve češćim intervalima, pitanje je dana kad će se resetirati na “tvorničke postavke” i tko će biti tu da opstane. Nuklearno naoružanje i energija ima lagan okidač i velik domet, pojedinci su spremni za promjene, međutim ponekad nam se čini društvo nepovratno tone u kaos. Globalno zatopljenje ili zahlađenje više možda nije ni bitno – špil se podijelio, a partija je pri kraju.

Tek onog trenutka kad nam priroda postane religija i vođa, možemo biti sigurni u opstanak. Jer više je savršenstva u jednoj kapljici vode nego u bilo kojoj mašini ili nuklearnoj elektrani koju je napravio čovjek.

Bljesak.info