Hercegovina ponovo izgleda kao u najboljim danima prve polovice devedesetih godina prošlog stoljeća. Parkinzi, ispred privatnih trgovina, prepuni su automobila s hrvatskim registracijskim oznakama

Troškovi života povećavaju se gotovo svakodnevno. S druge strane, prihodi ostaju uglavnom isti, tako da se te promjene reflektiraju i na standard života. A standard života je posebno prepušten različitim improvizacijama. Te su improvizacije uvijek pojedinačne i osobne, a nikada kolektivne i društvene, mada su sve vezane uz opće povećanje troškova života. Ono je posebno vidljivo prilikom svakog novog poskupljenja goriva, iz razloga što prostora za uštedu; u osobnim prihodima i primanjima; više jednostavno nema. No, učestalom trendu poskupljenju goriva u Hrvatskoj, posebno se vesele privatni poduzetnici u susjednoj Bosni i Hercegovini, posebno u onom pograničnom dijelu države. Razlog je sasvim jednostavan, a zove se trgovanje u najširem smislu riječi.

Hercegovina ponovo izgleda kao u najboljim danima prve polovice devedesetih godina prošlog stoljeća. Parkinzi, ispred privatnih trgovina, prepuni su automobila s hrvatskim registracijskim oznakama. Ušao sam jednu u takvih trgovina u kojima se prodaje roba široke potrošnje. Unatoč gužvi značajnom opsegu posla, radnici su raspoloženi za razgovor, uz molbu da im ne navodim ime i prezime, ali i uz uvjet da ne radim fotografije. Pristao sam na njihove zahtjeve. Pričaju mi o značajnom opsegu posla, zbog kupaca koji dolaze iz Hrvatske, posebno onih iz Dalmacije. 

Hercegovina – zemlja datulja i kokosovih palmi

Na policama mnoštvo artikala: kilogram dječje hrane čokolina, jeftiniji je za više od deset kuna, od istog artikla u Hrvatskoj, u mnogim trgovačkim lancima. Vegeta je jeftinija u sličnim omjerima, cigarete od sedam do četrnaest kuna po kutiji, ovisno o vrsti i proizvođaču. Gotovo svaki proizvod jeftiniji je od istog proizvoda u trgovačkim lancima u Hrvatskoj. Možda dio razloga leži i u činjenici što porez na dodanu vrijednost PDV u BiH iznosi 17 posto, a u Hrvatskoj opća stopa iznosi nestvarno visokih 25 posto. Prostor je to značajan za kalkulacije cijena. Voće i povrće jeftinije je otprilike od tri do šest kuna po kilogramu, ovisno o vrsti. Upadaju mi u oči veće količine netipičnog voća netipičnog za ovo podneblje.

Otkud ovoliko datulja, kokosa i avokada? Zar je tolika potražnja za tim?

– Sve prodamo. Počela je sezona svatova, a kada se nosi košara na poklon, mora se nečim napuniti.

Zar nije logičnije da se ta košara napuni nečim što je bliže podneblju Hercegovine? Možda sušenim smokvama ili svježim smokvama? Orasima? Bademima?

– Ih, šta ja znam. Moje je da složim voće i povrće i da ga prodam. Sada je takav trend. S datuljama. To treba pratiti.

Složio sam se s prodavačicom. Trendove u trgovini treba pratiti, a posebno onda kada prodavaču donose zaradu, a kupcima uštede. Na moj upit, blagajnica tvrdi da primaju sve valute kao oblik plaćanja.

– Primamo sve valute, čak i šušku – objašnjava prodavačica.

– Šušku? – priupitao sam.

-Da, šušku. Sitni kovani novac, koji neće ni mjenjačnice. Šuške najviše imamo ponedjeljkom, kada se vikendaši vraćaju u Hrvatsku – nastavlja.

– Vikendaši? – zanimalo me dalje

– Dosta je Dalmatinaca na turističkim vikend aranžmanima u Sarajevu i Mostaru pa šušku ostavljaju u našim trgovinama. Jer šta će im u Hrvatskoj. Samo puni džepovi ove gvožđarije.

Nisu samo povoljniji artikli u trgovinama, razlog masovnom prelasku državne granice. Jedan od većih razloga je i niža cijena goriva, koja ovisno o regulaciji cijena, zna iznositi i više od kunu uštede po litri dizela ili više od dvije kune po litri benzina. Ponekad se mogu zateći i gužve na benzinskim postajama, na kojima prevladavaju vozila hrvatskih registracijskih oznaka. Očito su vozači pronašli značajnu matematiku uštede.

“Jeftinije nego u Hercegovini jednostavno ne more bit. Jedino da dajemo džaba!”

U neposrednoj blizini trgovine susrećem čovjeka koji prodaje duhan, navodno kojeg je sam i uzgojio. Duhan je uredno pakiran i složen u kutije i vrećice. I on je raspoložen za priču, uz uvjet da ne bude fotografiran, “da ne bi imao nepotrebnih problema“. Priča mi da najbolji uzgojeni duhan u Hercegovini dolazi iz grudske i širokobriješke općine: Ledinac, Višnjica, Mamići, Dužice…Također tvrdi da se duhan sve više ponovo sadi. On prodaje kilogram sitno rezanog duhana za 50 do 100 kuna, ovisno o kvaliteti. Tvrdi da je zarada na duhanu gotovo astronomska, posebno u ovim teškim vremenima krize.

– Znaš li ti novinaru kako možeš uočiti da je kriza i da para nema?

Kako?

– Kazat’ ću ti ja kako. S duvanom se dešava nešto skoro dosad nezamislivo. Vidiš, danas i žene motaju duvan! ‘Ko je prije moga’ vidit’ ženu kako mota, nego udri po cigarama, dok god ima marke u džepu!

Znači, financijska ušteda na duhanu u Hercegovini je značajna?

– Ih, da značajna! Daj duvan, daj goriva, daj cigara, daj trgovine, daj robe, daj sto stvari… Jeftinije nego u Hercegovini jednostavno ne more bit. Jedino da dajemo džaba!

Odlazim od čovjeka kada mu prilaze trojica potencijalnih kupaca, zaželjevši mu sreću u ovom vremenu sveopće krize. Simpatična mi je bila njegova izjava o trgovini obuhvaćena izrazom “džaba“. Vrlo općenito, izraz je to turskog porijekla, koji se odnosi na besplatan oblik trgovinskog posla. U vremenu kada sve više ljudi razmišlja o korištenju usluga socijalnih samoposluga, Hercegovina, sa svojim cijenama, još je uvijek prihvatljiva širokom krugu kupaca. Za mnoge kupce iz širokog bazena Dalmacije, Hercegovina je odavno stekla svojevrstan status Džabanistana. Status koji čuva i nadograđuje već godinama, proporcionalno urušavanju dalmatinske kupovne moći.

Na povratku u Hrvatsku, prelazeći granicu u dugim kolonama, kratio sam vrijeme s upaljenim radiom. Na radiju je svirala neka stara pjesma sa stihovima: “… suve šljive i orasi, mi smo dušo siromasi…“. A ja sam razmišljao o bogatoj Hercegovini. Hercegovini, zemlji datulja i kokosovih palmi.

Dalmacijanews