Posljednjih godina svjedoci smo kako sve više ljudi s naših prostora napušta svoje domove.

O životu u jednom od novih odredišta – Irskoj, progovorila je Ivana Kokeza iz Posušja za portal Nedjelja.ba.

Rođena je 26. rujna 1991. Svoga supruga, koji je rodom iz Splita, upoznala je u Irskoj. Vjenčali su se 2019., a početkom 2021. postali su roditelji curice Marte. Ivana radi u tvrtki Batchelors kao SOP specijalist, što zapravo znači da izrađuje priručnike kako rukovati strojevima uz sve mjere sigurnosti.

Istaknula je kako ne može reći da je jedna od onih koji su došli tu trbuhom za kruhom…

Teško je doći do stalnog zaposlenja s prijavom. Godine prolaze, a radna knjižica se ne popunjava. Godine 2017., s diplomom u džepu, došla sam kod prijateljice u Irsku. Za tu zemlju odlučila sam se zbog engleskog jezika. Odmah po dolasku otišla sam u HKM Dublin i stavila se na raspolaganje voditelju misije vlč. Josipu Levakoviću. U misiji volontiram od prvoga dana, pripremam našu hrvatsku djecu za prvu pričest te s vlč. Josipom organiziram radionice i katehetske susrete za djecu. Uživam biti ono što jesam. Stalni posao sam našla drugi tjedan po dolasku u Dublin, otkrila je Ivana.

Objasnila je što ljudima s naših prostora tamo najteže “pada” i koliko je onih što se ipak odluče vratiti u domovinu. Naglasila je kako je ovdašnjem svijetu najteže naviknuti se na tmurno vrijeme, ogromne gužve u prometu i visoke cijene stanarina. Dodala je da je u posljednje vrijeme sve više onih koji se odlučuju na povratak ili pak drugu šansu u nekoj drugoj zemlji.

Pozitivno sam iznenađena irskim društvom, nemam negativna iskustva s njima. Prijateljski su nastrojeni i nemaju problem prihvatiti stranca u svoje društvo, naglasila je.

U daljnjem razgovoru otkrila je u kojim to sektorima ljudi iz BiH i Hrvatske najčešće rade te smo doznali da nema pravila. Naši ljudi rade na svim mogućim pozicijama, ali je ipak najviše onih koji su uposleni u sektoru proizvodnje.

Pandemija koronavirusa je sve promijenila. Irska je još uvijek u petom stupnju karantene. Kretanje je ograničeno na pet kilometara, samo prehrambene trgovine i sektori koji se bave proizvodnjom hrane su otvoreni. Mnogi su se vratili doma zbog toga, ali država je omogućila ljudima koji su izgubili posao zbog pandemije Covid payment u iznosu od 350 eura tjedno, objasnila je Ivana, naglašavajući kako je s danima pandemije socijalni život postao ugrožen.

Činjenica je kako se na nekim stranim europskim ulicama često mogu čuti poznate riječi, riječi našeg materinskog jezika. No, koliko su svi ti ljudi iz Hrvatske, BiH i drugih država iz regije bliski jedni s drugima “negdje tamo daleko”?

Vjeroučiteljica Ivana iz svog iskustva govori kako se tamo naši ljudi drže zajedno i pomažu jedni drugima.

Ja sam imala sreće da me od prvog dana okružuju dobri i pošteni ljudi, bilo Hrvati, Srbi, Hercegovci ili Bosanci. Ljudi se druže koliko je to moguće. Ali, nažalost, čula sam i svjedočila lošim iskustvima naših ljudi sa svojim zemljacima i susjedima, iskreno je odgovorila.

S druge strane, katolici našeg govornog područja imaju nešto što ih svakako veže, a to je Hrvatska katolička misija Dublin koja službeno postoji od 2016. i koju vodi vlč. Levaković, svećenik Đakovačko-osječke nadbiskupije i prvi službeni dušobrižnik.

Ova misija je mjesto susreta i zbližavanja. Neki nemaju priliku pričati hrvatski jezik osim u misiji. Život u tuđini nije lagan, pa niti onda kada osjećamo kako smo srdačno prihvaćeni. To je mjesto susreta na kojemu vam se pruža Božja riječ, ohrabrenje, Božji oprost, prijateljstvo i duh življenja autentičnoga katoličanstva na hrvatskome jeziku, jeziku naše duše. Uz zdravu integraciju u irsko društvo i mjesnu Crkvu, mi želimo nastaviti živjeti bogatstvo svojega vjerničkog identiteta – svoju pripadnost Kristu i njegovoj Crkvi, uz to čuvajući i sva druga vrijedna obilježja svojega nacionalnog identiteta, jezik, kulturu, tradiciju, napomenula je Posušanka uz riječi kako je njoj osobno misija nešto najbolje što joj se dogodilo u Irskoj jer uz nju uživa u radu s djecom, ima mogućnost pjevati u zboru, a tu su različiti tečajevi i radionice i mjesto je sklapanja prijateljstava.

Hrvati-katolici u svojoj inozemnoj župi imaju različite zajedničke aktivnosti. Organiziraju se redoviti katehetski susreti i radionice za djecu, kako bi posredstvom svojega materinskog jezika imala priliku rasti u vjeri. Tu su i mješoviti zbor, zbor mladih, besplatan tečaj engleskoga jezika. Imaju vrlo aktivnu skupinu mladih punu ideja i inicijativa. Nekima je ovo druženje pomoglo pronaći smještaj ili posao.

Postavilo se i pitanje kako djeca tamo uče o vjeri i je li roditeljima u inozemstvu bitno da ona imaju vjeronauk.

Kroz moje iskustvo ovdje u Irskoj obitelji koje su odrasle doma u vjeri i svoju djecu odgajaju u vjeri i ako mogu, dovode ih na katehetske susrete priprave za prvu pričest. Ove godine imamo čak devet polaznika na pripravama. Naravno da imamo djece koja lošije govore hrvatski ili se ne snalaze u čitanju, ali međusobno pomažu jedni druge i jedva čekaju susret, istaknula je za Nedjelja.ba, i dodala kako imaju sve više djece koja sakrament prve pričesti prime u irskoj crkvi.

Dolaze na pripravu kod nas jer roditelji žele da njihovo dijete zna osnovne molitve i ispovjediti se na hrvatskom jeziku. Naravno imamo i onih koji su preko noći postali Irci, zaključila je Ivana Kokeza.