U zadnje vrijeme često pročitam od naših političara, ali i od svećenika, kako se iz HBŽ, mog Tomislavgrada, Livna…mnogi iseljavaju od ode, jer imaju tu posao, kuće…

Pa se pitaju zašto, što nama fali u zavičaju? Ja ću odgovorit na svome primjeru, a siguran sam da je iz sličnog razloga iselilo barem pola onih koji su imali posao u zavičaju.

Ja sam otišao prije tri godine, ne mogu reći iselio, jer su mi u Tomislavgradu roditelji, kuća, rodbina, prijatelji, čim sastavim tri neradna dana putujem kući, ali kada mi djeca pođu u školu, žena počne radit, znam da ću sve manje ići, iako, što da vam kažem, srce mi je dulje, suša, misli, sve mi je u zavičaju, samo sam tijelom ovdje u Njemačkoj.

Imao sam posao,radio kod jednog duvanjskog „gazde“, žena isto radila kod privatnika, imali smo tada dvoje male djece, koje je su čuvali bake i djedovi. Mi smo imali svoju kuću, koju su nam sagradili roditelji i na prvi pogled imali smo sve uvjete za solidan život. I stvarno su nam mnogi govorili da smo sretni, pa imamo sve.

Ali na drugi, malo dulji pogled, nismo bili zadovoljna obitelj.

Meni je gazda-šef bio moj školski kolega koji je jedva završio osnovnu školu, srednju je isto nekako sklepao ili kupio, nije važno, bio je i ostao, kako se to kod nas kaže „sirovina“. Kako je rekao jedan naš kolega „Sekundarna sirovina koju je zapalo biti primarna“, pa je to radio iživljavajući se na meni, a ni ostali radnici nisu bili pošteđeni izrugivanja od gazde, posebno kada je imao publiku, koju je nesebično častio da bi ga podržavali u njegovom bezobrazluku. Meni, koji sam uvijek bio odličan učenik, dobar student (zbog obiteljskih razloga prekinuo stidij na trećoj godini fakulteta) bi znao reći da idem pomest krug ili da mu operem auto, ako bi vidio da sam stao na trenutak. Poslao bi me po cigare, po pivo i sve to da drugi iz sela vide kako je on „kralj“. Izdržao sam godinu dana na takvom poslu, koji nije bio ni loše plaćen, jer je gazda želio biti milostiv, ali ta plaća bi kasnila i po tri mjeseca, jer nije bilo para, gazda je kupio novo auto, ili išao na putovanja, ljetovanja. Trpio sam to zbog roditelja i žene, a uvijek sam volio raditi, ali kad sam nakon godinu i više dana doznao da mi nije uplaćivan radni staž, poludio sam.

Nije bilo lakše ni ženi, koja je s višom školom, a nakon posla „za stolom“ morala čistiti, od ureda do zahoda, da gazda ne bi plaćao čistačicu. I ona… je bila ponižavana, neplaćena za brojne prekovremene sati, nekada je radila i nedjeljom i blagdanima…I jednu večer smo oboje pukli i rekli: Dosta nam je ponižavanja i odlučili potražiti posao, sreću u inozemstvu. Imali smo rođaka u Njemačkoj koji nam je ponudio pomoć i hvala Bogu pa smo otišli. Prvo ja, a nakon samo dva mjeseca i žena i djeca. Sredili smo sve papire, radne dozvole, našli stan, djecu smjestili u vrtić, oboje radili gotovo isti posao kao u zavičaju, ali četiri puta bolje plaćen ( je, i život je skuplji!).

Samo da kažem, imali smo posao u zavičaju, ali smo bili ponižavani, iskorištavani, malo plaćeni za posao koji smo radili, i još bili ismijavani. Odmora skoro da nismo imali, a da ne govorim o bezobrazluku naših šefova.

Nakon godinu dana rodilo nam se i treće dijete, imamo sve doplatke, meni je plaćen svaki prekovremeni sat, prijavljen sam na mirovinsko, socijalno i što je najvažnije ovdje nas cijene kao LJUDE, PONAVLJAM, KAO LJUDE!!!

Tako da znaju naši političari i svećenici da nitko ne iseljava jer je to moda, bolje bi bilo da porade nešto u zaštiti i dostojanstvu radnika, da, kako im je i Sveti Otac rekao, skrenu pažnju svim gazdama da prvo dadnu dostojnu plaću svojim radnicima, da ih cijene kao ljude, a onda dođu pred oltar čista srca.

Ja sam ovdje samo nabacao nekoliko razloga zašto se ljudi iseljavaju, a vjerujte da nitko od svoje kuće ne ode rado, nitko ne bježi od dobra, nego od zla, od lošeg života.

Čujem da sada naši poduzetnici traže radnike, ali se malo njih javi raditi u uvjetima kakve nude poslodavci u zavičaju, gdje se radnici izrabljuju kao u robovlasničkom društvu. I sve će se manje javljati onih koji žele raditi u takvim uvjetima kad čuju ili okuse kako se cijeni i kako je zaštićen radnik u Austriji, Njemačkoj, Švicarskoj…u normalnom svijetu.

Mogao bih ja još toga napisati, ali samo bih poručio onima koji kažu da se bez potrebe, od mode iseljavamo, znate: NIJE SVA HRANA U KRUHU, prošla su ta vremena, trgnite se!!!

Pozdrav svima u zavičaju iz Njemačke, a srce me boli, evo već je noć, a ja pišem i samo mislim na svju kuću doli, svoje roditelje, prijatelje, jer srce je moje tamo, a ja sam samo tijelom ovdje, rastrgan.

Javit ću se ja još koji put, možda me neki neće shvatit samo iz jednog pisma…

www.tomislavnews.com/ J. Ćurić