Hrvatsku javnost silno je zaintrigirala vijest o tome kako je u sirijskom gradu Raqqa, u napadima koalicijskih zrakoplova koji bombardiraju položaje pripadnika islamističke države ISIL-a, ranjena i jedna Hrvatica. Detaljnijim izvješćima doznalo se da je ranjena 27-godišnja Dora Bilić iz Zagreba, koja se zajedno sa svojim suprugom Senadom Avdićem odselila u Siriju, gdje se on bori na strani islamista.

Vijest ne samo da je na noge digla hrvatske obavještajne službe već i kolege novinare, koji su htjeli doznati nešto više o Dori, njezinu podrijetlu, obitelji i svemu onom što bi čitateljima željnim informacija pokazali tko je ta osoba.

A priča o Dori zapravo počinje u živopisnim Studencima u Imotskoj krajini, mjestu poznatih pečalbara, patrijarhalnih navada i nastanjenog ljudima koji su oduvijek bili odani domoljubi i katolici.

Dorin otac, ugledni zagrebački ekonomist, rodom je iz Studenaca, te je, sa suprugom, poznatom arhitekticom – iako su oboje cijeli radni vijek proveli u Zagrebu, gdje se junakinja ove priče i rodila – Studence redovito obilazio. Dora je, međutim, s roditeljima i bratom, diplomiranim pravnikom, redovito za vrijeme godišnjih odmora dolazila u Studence i družila se s mještanima.

Obitelj vrhunskih intelektualaca

Vijest o Dorinu prelasku na islam i ranjavanju u Siriji, u malenim je Studencima, mjestu pod lovrećkom administrativnom upravom, izazvala zaprepaštenje i nevjericu.

Kod nekih, kažu nam Studenčani, čak i tugu, jer Dora, vele, potječe iz obitelji vrhunskih intelektualaca – baka magistrica farmacije, djed inženjer elektrotehnike – koji su, objašnjavaju mještani, djecu odgajali prema kriterijima po kojima su i sami bili odgojeni, pa ovakav radikalan njezin iskorak nitko nije očekivao.

Bio je to, čujemo na svakom koraku, grom iz vedra neba. Pravi šok, koji čak ni u mjestu naviklom na gromove svog zaštitnika svetog Ilije nisu očekivali. Stoga i nije čudno da Studenčani pod punim imenom i prezimenom i pred vašim reporterima nisu o Dori htjeli ni zucnuti, a kamoli nešto konkretnije komentirati. Ali zato svi, ali baš svi s kojima smo razgovarali suosjećaju s njezinim ocem i ostatkom obitelji, poglavito bakom, za koju strahuju da će vijesti iz Sirije teško preživjeti.

Ipak, doznajemo detalje koji su svakako zanimljivi. Naime, napisi u dnevnim novinama sugerirali su kako je Dora još 2009. godine prešla na islam, na što Studenčani zbunjeno vrte glavama, jer je, tvrde, upravo te godine Dora uredno s roditeljima prilikom posjeta Studencima bila u crkvi na svetoj misi.

– A, opet, tko zna, dovoljan je samo jedan dan da se čovjek skroz promijeni – govore filozofski zamišljeni.

Dora je, doznajemo i to, nakon izvrsnih rezultata u srednjoj školi, upisala pravo, da bi, jer joj taj fakultet, kako je jednom rekla, ne predstavlja izazov, postala fizioterapeutkinja. Obišla je, čujemo, pola Europe, govorila nekoliko stranih jezika, pri čemu je skoro pa opsesivno posjećivala poznate muzeje.

O njenom prelasku na islam samo se potiho govorilo

– Dora vam je intelektualka par excellence – uvjeravaju naši sugovornici.

Specijalizaciju je obavila u Londonu (“eto, kakav je stručnjak bila”) i tamo dolazi na životnu prekretnicu. Upoznaje momka, budućeg supruga, kršćanske vjeroispovijedi, koji ubrzo prelazi na islam, te se pridružuju radikalnim muslimanskim organizacijama. Njegov utjecaj, za Studenčane je to očito, bio je na Doru iznimno velik, pa i ona, nije prošlo dugo, prelazi na islam. Ali, on joj, slušamo dalje, nije bio dovoljno ekstreman, pa ga je napustila.

U Studencima se o tome tek potiho tada govorilo, jer, ako ćemo iskreno, u takvu priču nitko, a pogotovo ne oni koji su poznavali Doru Bilić, nije vjerovao.

Nakon razvoda preselila se u Gornju Maoču, mjesto u Bosni i Hercegovini poznato po vehabijama, vjerskim fanaticima kojima je islam iznad svega. Dora tamo gubi kontrolu nad svojim životom – tako barem misle Studenčani – udaje se za Senada Avdića, te s njime, i to, napominju naši sugovornici, ne svojom voljom, već voljom tamošnjeg hodže, odlazi u Siriju. Sve ostalo je poznato.

– Gorko je to kako se sve odigralo. Dora je, vjerujte, bila krasno dijete, s bakom je na njenoj Gradini, kad bi dolazila iz Zagreba, čuvala krave, upijala je naše sokove, roditelji su joj kršćani, pametni ljudi. Ali, eto, otišla je poslije nekim drugim putem. Sad nam stoga nema druge nego moliti Boga da Dori i njezinoj obitelji dade snage da sve ovo izdrže. Ne možemo, naime, ni zamisliti kako je to kad ti je dijete ranjeno u dalekoj zemlji, kad dvije godine praktično i ne znaš gdje je i kad s televizije i iz novina saznaš da se nalazi u društvu s onima koje danas praktično odbacuje cijeli svijet – zaključuju Dorini Studenčani.

Slobodna Dalmacija