Mnogi, još vođeni starim komunističkim parolama o ustaškoj, zatucanoj ili konzervativnoj dijaspori, nerijetko znaju uprijeti prstom protiv Hrvata u dijaspori. Uglavnom su to Hrvati iz Hrvatske koji nisu imali dodira sa svojim sunarodnjacima izvan domovine. Označeni su uglavnom kao zatucani veliki Hrvati ili kao fanovi HDZ-a iz devedesetih. Stanje je, ipak, daleko od toga. Hrvatska dijaspora na Zapadu danas je šarena: kad dođete u, na primjer, Njemačku možete razgovarati s glumcima hrvatskih korijena i sveučilišnim profesorima hrvatskih korijena, nogometašem Ivom Iličevićem, zastupnikom Bundestaga Josipom Juratovićem, bauštelcima i gastarbajterima, studentima treće ili četvrte generacije koji se tu i tamo trude da izgovore dvije-tri rečenice na hrvatskom bez greške, a čije je znanje u Njemačkoj jako cijenjeno…

Našu dijasporu gledamo kao na romantičarsku i sanjarsku zajednicu Hrvata. U Švicarskoj, Austriji i Njemačkoj svakodnevno se sanja ravna Slavonija, kroje se planovi povratka u rodni zavičaj, uspoređuju se turističke usluge na Zapadu s onima na Jadranu pa se razmišlja što bi se moglo poboljšati. 

Daleko je hrvatska dijaspora 21. stoljeća od zatucane zajednice. Daleko je ona u svojoj cjelini i od onih romantičarskih vrijednosti Hrvata o kojima danas znamo iz povijesnih knjiga i pripovjedi. Bruno Bušić, Zvonko Bušić, Stanko Nižić, Đuro Zagajski, ali i neumorni fratar i prof. dr. Šimun Šito Ćorić te mnogi drugi zapisali su velikim slovima povijest dijaspore i emigracije, ali i sagradili jedan most koji je nekadašnji državotvorni HDZ preuzeo devedesetih godina i omogućio spajanje između dijaspore i domovine.

Romantičarska duša tih ljudi vjerovala je u Hrvatsku beskonačnost, u njenu majčinsku dobrotu i iskrenost, njegovateljicu ljudskih rana. Ta je Hrvatska imala dušu koja se duboko ispreplitala s hrvatskim bićem. On bi zahvaljivao Bogu za takvu toplu majku, jecao bi kad bi ona bila tužna i pod pritiskom nepravde, veselio bi se kao dijete njenoj sreći i usponu. Teško je iz naše perspektive shvatiti takav odnos jer kraj opresivnih režima donosi i kraj romanticizma.

Osim toga, sloboda je donijela i neispunjena obećanja, svađu i razdore, a promjena vodstva HDZ-a i promjena vlasti, što je-je, udaljili su dijasporu od početnog naboja.

Danas, nitko više ne vjeruje hrvatskim strankama, izmjene zakona o prebivalištu, nesusretljivost hladne hrvatske birokracije te izmjena o kvoti zastupnika u Saboru definitivno su ohladili taj odnos. Osim toga, još važnije, broj generacija Hrvata u dijaspori raste, ekonomska stabilnost na Zapadu garantira opstanak – ma koliko god teško i fizički i duševno raditi izvan Hrvatske – a asimilacija radi svoje. I tako se danas Hrvati na Zapadu nalaze u dubokom paradoksu: tehnologija, brza komunikacija, dostupnost informacija, udobni automobili i autoceste omogućili su nevjerojatno brzo povezivanje dijaspore i domovine. Paradoks se nalazi u tom saznanju da si u hrvatskim krajevima dok si rekao keks, bilo surfajući, bilo avionom.

Sve je to doprinijelo ubijanju romantičke mašte dijaspore, strogog učenja hrvatskog jezika i povijesti, baštinjenja znanja o hrvatskoj kulturi i težnje prema boljitku u matici. Ne treba, ne daj Bože, kriviti za takvo stanje ni Bill Gatesa ni braću Wright. Jednostavno je stara dijaspora iza nas.

Ispred nas su zato vremena u kojima značajan dio mladih odlazi u diskoteke u mjestima gdje balkanski melos jednako pogađa Hasima porijeklom iz Prijedora, Aleksandra iz Šabca i Antu iz Slavonskog Broda Svima je zajedničko da zagrljeni slušaju cajkanu pojačanu na tri milijarde decibela u bečkoj Balkanstrasse ili u Zürichu u Jilu. Zajedničko im je i da tu i tamo nešto progovore na lošem južnoslavenskom i odličnom njemačkom. „Pa što? Svako ima pravo birati što će slušati i gdje će ići van!“ mislite dok čitate ovaj članak. Točno. Uostalom, Cajkanu slušamo i u Zagrebu, Puli, Imotskom, Novom Vinodolskom, Brčkom, Orašju, Dubrovniku, Posušju, Sikirevcima i Bjelovaru. Prokleo nas je Siniša Vuco pjesmom Volim narodno, i to u duetu s Mitrom Mirićem. Ne treba nametati ni braniti, gušt je gušt.

Nametanje najčešće nije rješenje. Kao što hrvatsku romantičku dušu dijaspore nije odstranilo nametanje balkanskog predznaka ili kojekakvi nastupi turbofolkloraša.

Kao što to često biva u Hrvata, ma gdje god oni bili, mazohizam je najčešći fenomen koji pokapa razvoj kako pojedinca tako i zajednice. To se manifestira za vrijeme izbora, u sportu, u diplomaciji… Taj fenomen, složit ćete se, itekako je prisutan kod nas.

U slučaju dijaspore samodestruktivno djeluju i razna kulturna i umjetnička društva hrvatskog predznaka. Oni, očito bez glave i repa, organiziraju fešte i zabave na kojima su glavne zvijezde turbofolk pjevači i pjevačice iz Srbije ili Bosne. Ipak, radi se zasad o manjini, ali koja često zna biti glasna. Tako su u Zürichu u rujnu na hrvatskoj fešti (Posavsko sijelo) nastupili Stoja Novaković iz Zrenjanina i Podrinjanka Samira Jugović Samy. U studenom ove godine, opet u Zürichu, organizacija s hrvatskim predznakom svojim sunarodnjacima nudi Radu Lackovića. Nerijetko se na „hrvatskim noćima“ mogu uživo poslušati Halid Bešlić, Zdravko Čolić, Željko Joksimović te Dino Merlin.

Zašto, ako se već ide s dobrom namjerom organiziranja nečega, hrvatske organizacije ne učine nešto iskreno za očuvanje hrvatske zajednice izvan domovine? Postoji li osjećaj za javno organiziranje hrvatskog druženja ili je tu bitan samo privatni interes? Na koji način Stoja i Jugović Samy mogu doprinijeti razvoju hrvatske kulture i hrvatskog jezika? O da, sigurno je kako su najmlađe generacije na taj način puno toga naučile!

Odgovornost za zajednicu kod nekih ljudi izvan Hrvatske uopće ne postoji, a onaj most mukotrpno sagrađen, uz puno prolivene krvi i suza, ovih zadnjih godina je miniran. Zato što oni koji trebaju preuzeti odgovornost niti cijene niti su upoznali one koji su u izgradnji tog mosta ostavili svoje zdravlje, srce i kosti.

Julienne Bušić, inspirirana Zvonkovim riječima, u knjizi Zdravo oko sjećanja zapisala je kako „najtragičniji od svega je, vjerovao je Zvonko, stav da „to nije važno“. Najtragičnije stanje u negativnom smislu je apatija, „nepopustljiva, kruta hladnoća koja odbija priznati istinski tragično“, kako ju je definirao Rollo May. Znam da je Zvonka apatija koju je vidio svuda oko sebe, a posebno među mladima, u zadnjim danima istinski proganjala“

Ivan Pepić / Večernji list